Pozornost!

 

 Brate, ljubljeni u Hristu!

 Kada sam pročitala poruku o “neprestalnoj molitvi” osećala sam potrebu da kažem:

kada sam bila dete, nisam bila u stanju da zapamtim reči molitve Oče, naš; nisam bila sposobna da mnogo pamtim, već mi je bilo potrebno da zadano gradivo dugo ponavljam da bi bilo šta “spoljašnje” doprlo do mene. Pa ni to ponavljanje nije garantovalo da će moja duša da usvoji nešto što joj je neprihvatljivo, tudje! Moja molitva Gospodu Bogu , Ocu našem je išla svojim rečima i otprilike glasila ovako: Molim te Bože, učini da ... ili pomozi da .. Gospod me je uvek čuo i uvek odgovarao na moju molitvu, koja je bila moje obracanje u krajnje skrušenom stanju, klečeći na kolenima, propraćena suzama iz dubine moje duše i od sveg srca. Obraćala bih se isključivo onda kada sam bila apsolutno nemoćna da bilo šta učinim sa svoje strane, to jest u nuždi. Mnogo kasnije sam saznala da jedna od deset Božijih zapovesti glasi: Ne prizivaj uzalud Ime Gospoda Boga svojega.

 U vreme kada sam bila sposobna da shvatim Gospodnje zapovesti, bila sam spremna i da razumem svu njihovu uzvišenost i pravednost. Pre toga, ja nisam bila za to sposobna, i mnogo mi je žao zbog toga. Tek iza svršenih studija sam saznala za pojam “neprestalna molitva”, koju je apostol Pavle primenjivao i savetovao neznabošcima, ali duboko u sebi verujem da je to odraz grize savesti; to jest da naša svest o ogrehovljenosti nas prisiljava da se sećamo svega onoga što smo pogrešili, da ne bismo ponovo srljali. Stoga to neprekidno moljenje u srcu je zapravo vapaj  duha koji je pao da se Gospod smiluje na nas, da nas pomiluje i spase jer se kajemo. Opet verujem da ne postoji odredjena mera za dozivanje Imena Gospodnjeg (već po osećaju stepena ogrehovljenosti), jer sam Gospod kroz sina svoga Isusa Hrista  saopštava:

 A kad se molite, ne govorite mnogo, kao neznabošci; jer oni misle da će za mnoge reči svoje biti uslišeni.

Vi dakle ne budite kao oni; jer zna otac vaš šta vam treba pre molitve vaše.

Ovako dakle molite se vi:

Oče naš koji (je)si na nebesima,

da se sveti ime tvoje;

Da dodje carstvo tvoje;

da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu;

Hleb nas potrebni daj nam danas;

I oprosti nam dugove naše

kao i mi što opraštamo dužnicima svojim;

I ne navedi nas u napast; no izbavi nas oda zla.

Jer je tvoje carstvo, i sila, i slava vavek. Amin.

                                     Mat. 6, 6,13; Luka 11, 2 i dalje.

Srdačan pozdrav od sestre u Hristu 


Preglednost

Kao dete uopšte nisam dobro podnosila putovanje. Gotovo svaki put bih dobijala mučninu i obavezno bih povraćala. Iza toga bi mi nekako bilo bolje, jedino bi mi ostajao gorak ukus u ustima. I on je posle nekog vremena gubio na snazi i ja bih ostavljala svu težinu sećanja iza sebe, dok bi moj pogled i težnje sezale napred. A onde bih uvek videla nešto lepo i dobro! To ne znači da sve što je predstojalo liči na bajku, ali znači da posle olujnog vremena vazduh je pročišćen i zrači pozitivno. Da i posle kiše i oblačine, biće i sunca, da i nakon snežne mećave, vetar razduva oblake i pojavi se mesec i zemaljska perspektiva se ogrne plaštom zvezdanog neba.

Putovanje koje je izmenilo moju dečiju perspektivu bilo je na relaciji Srbija, tranzit Madjarska, odredište Austrija, prestonica i nazad. Iz mog rodnog mesta smo krenuli kombijem. To je bilo putovanje bez pratnje roditelja i bilo kog od meni poznatih. Onde su me sačekali rodjaci koji su stanovali u sedmom bicirku. Saopstili su mi da je onde tako uredjeno da nema kvartova ili ma(ha)la kao kod nas, već je sve u vidu kruga (nem. cirk). To me je asociralo na one “njihove” koncentracione logore, iako mi nije bilo jasno zašto?! Moj boravak onde je trajao oko tri sedmice, iako je bilo planirano da traje duže. Skraćen je zbog pogoršane situacije u zemlji koju sam napustila.

Kako smo boravili u nekim “starim” zgradama u kojima nije bilo kupatila u okviru stana, već je postao umivaonik u hodniku i zajednički ve ce za stanare na našem spratu, tako sam jedne pozne večeri morala da izadjem zbog menstruacije i uz put sam srela neku stariju gospodju koja se penjala stepenicama i ona me otpozdravila Kris(†) Kot, što je značilo Hrist je Gospod (ili Pomaže Bog). Potvrdila sam (Bog ti pomogo).

Zatim nas je (mene i moju sestru) teča Dača poveo jednog sunčanog, izuzetno vrelog dana, na kupanje i sunčanje kraj Dunava. On se tako zaneo u pripremi ribe i pijuckanju piva da je totalno zaboravio da smo mi maloletnice (14 i 17.godina) i da treba da pazi na nas. Pri tom, mi je moja sestra predložila da legnemo da se sunčamo na neke pontonce izlivene od automobilskih guma. Kako ti ja nisam imala jasnu sliku da to može da preraste u neprijatno iskustvo, prihvatila sam njen predlog, zalegla, i dobrovoljno se kao neko meso za pečenje okretala čas na jednu čas na drugu stranu. To nije trajalo više od sat vremena, ali je crnilo onih guma imalo veliku privlačnu snagu, i sve to je rezultiralo da smo obe izgorele. Teča se uopšte nije uznemirio zbog toga.. Predložio je i nama da pojedemo onu zgotovljenu ribu sa malo hleba i popijemo pivce “za živce”.  Tetka kad nas je videla, uzbudila se jako jer smo bile crvene kao rakovi. Na koži su nam se pojavili plihovi i ličile smo pomalo na onu robu zapakovanu u one pufnaste  kese sa kružićima napunjenim vazduhom; s tim što su naši “kružići” bili napunjeni tečnošću. Naredno jutro nismo mogle da savijemo ni noge ni ruke, jer se koža toliko zategla da nas je sve peklo. Čini mi se da nije tetka primenila kuru od nekoliko dana premazivanja kiselim mlekom, ko zna šta bi bilo sa nama..

U još neisceljenom stanju molila sam je da mi obezbedi prevoz da se vratim kući. Plakala sam zbog promene politike spoljašnjih zemalja prema našoj zemlji, kao i zbog promenjenih prilika nagore u okviru same zemlje. Nisam bila sposobna da shvatim da situacija može da se promeni preko noći! Čika Neša je bio zadužen da me preveze. Čim smo seli u auto osetila sam olakšanje. Radovala sam se što idem kući! Put je dobro proticao, pravili smo nekoliko pauza, što zbog prelaska granica, što da bismo jeli i pili. Sedela sam napred desno uz otvoren desni prozor i gledala preda se. Prosto, tako vozeći se, nije bilo mučnine. A bilo je još nešto: kao da mi je on preneo svoju ljubav prema putovanju i pokazao mi da ne mora sve da bude crno! Pre ulaska u Srbiju, zastali smo u neki gradić i onde popili sok i uzeli pomfrit i još nešto. Madjari nisu znali da govore naš jezik, ali su nas bez problema sve razumeli.


Bez Pogovora

Naša “stop avantura” se dešavala na relaciji Beograd-Kuca. Drugarica i ja smo stopirale, ona crna, ja bela. Kada se zaustavio neki kamion teretnjak, zapitah da li mogu da nas povezu u “našem pravcu”. Oni pristadoše. Kada smo bili nadomak motelu Jerina, oni predložiše da njih dvojica i nas dve popijemo piće.

Prethodno smo drugarica i ja imale dogovor da ona ćuti,a ja da govorim. Ona nije znala najbolje naš jezik, niti je poznavala “jugoslovenske prilike”.. Za srpske pojmove, nas su povezli sumnjivi tipovi albanskog porekla, što nisam umela drugačije da joj objasnim nego pogledom i kroz pesmu.

https://www.youtube.com/watch?v=TFmJ3KLeYIk

Glat smo odbili jer smo mogli da očitavamo da to piće, može da se pretvori u nešto prećutano. Pre nego smo iskoračili iz vozila, ljubazno smo im se zahvalili na vožnji. Oni su nas zamolili da im ostavimo svoj kontakt telefon i ime. Dali smo sebi za pravo da zapišemo na papiru ime Ivana i zapisali izumljen broj telefona. Nismo osećali veliku grizu savest, jer nismo želili ništa loše njima, niti smo voleli da oni nama učine pomenuto. Iako to nije moje ime iz lične karte, na posredan način ono je deo moje ličnosti. 

Vozač i suvozač su prihvatili ceduljicu bez pogovora i nastavili svoju vožnju ka jugu. Zahvaljujući njihovom nevidljivom prisustvu u meni su trajno zapisane reči merdita i ašurim.


Govorila

Tetka Sanina ćerka je stalno iznalazila “svoja” objašnjenja koja su drugoj deci izgledala kao “naučna fantastika. Medjutim, moja malenkost je valjda stoga što je bila mladja od nje preko tri godine, a i zato što je bila sklona da veruje na reč, upijala svaku njenu priču kao sun.er.

Tako mi nije bilo teško da poverujem u vidjenje koju su imali ona i njeni klupski drugovi i drugarice iz razreda: zamislite, pre nego sto je ušao nastavnik u učionicu, neko od učenika je bacio mokar sunger i on se zalepio za plafon i onde se zadržao. Kada je nastavnik ušao sva deca su gledala gore i konačno svojom upornošću navela i njega da vidi da je sundjer na plafonu, istrajan da onamo ostane dok god ima vode u njemu!

Zatim, jednom kada smo bili u sobi te sestre od tetke, na televiziji su puštali muzičke spotove, i ona mi poverila da ja ličim na onu pevačicu. Fizička sličnost je bila gotovo nikakva, ali pesma je govorila i recima i slikom.

https://www.youtube.com/watch?v=xbEkjsGevss

Njene priče su stalno odisale maštovitošću, ali ja je nisam mrzela zbog toga. Njena životna priča nije bila mnogo “slatka”. Nalik je Njegoševom “Gorskom vjencu”: “Čašu meda jošt' niko ne popi, što je časom žuči ne zagrči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju. ”. ŽIVELI!


Ni slikara ni stapica!

Sva deca vole da gledaju crtane filmove, ali to ne znaci da im se sadrzaj pomenutih uvek dopada i da pristaju za njima... Gledala sam mnoge, a poseban utisak je na mene ostavio dugometrazni koji se zove Cudesna suma (1986.) valjda zbog muzike kojom su docarali zivotinjski svet. Ali nije samo to.. dopala mi se i ideja preobrazaja nekog ko je mrzovoljan i zlocudan, u dobrovoljnog i dobrodusnog. To je razlog zasto bih taj crtani preporucila roditeljima danasnjice, jer on objasnjava deci da je ovo svet u kome je potrebno boriti se da bi se sacuvali oda zla. I da u toj borbi ona nisu sama, vec da svi oni koje bismo nazvali deca svetlosti i sinovi/kceri mira ucestvuju i podrzavaju jedni druge, bez obzira na to jesmo li mi toga svesni. Potrebno je cvrsto da  verujemo da imamo uza se andjela cuvara poslanog od Gospoda i da dajemo sve od sebe da sacuvamo ljubav i mir u srcu, dobru volju u duhu.
Tako i mi ziveci ovaj zemaljski zivot imamo pravo da ga obojimo vedrim bojama nase "cudesne sume" i da u svojim bliznjima vidimo ljubazne pomocnike, koji se nekad uplase kao zeke ili jezevi, koji nekad lice na tetka Lili, ili medjeda Matu. Ponekad i da pokazu svojstva nalik Ostrozubu, dabru.  U nasem filmu cak i vrane koje stalno najavljuju dolazecu nesrecu, nisu shvacene kao neka zla bica, vec kao "poslanici" vremena koje svojim graktanjem upozoravaju da odrzimo budnost i strazimo da ne bismo pali u napast.
Nama deci, nijedan jezik nije bio stran, jer nista nismo tvrdo drzali za svoje. Onaj koji smo najpre naucili smo zvali maternji, a sve one druge nacine izrazavanja i opisivanja (s)tvarnosti, bilo slikom bilo recju, smo takodje bili spremni da pojmimo onoliko koliko je u na


Za Eliza

 
 Moja drugarica je jako volela da slusa radio i porucuje pesme na razlicitim radio stanicama.  Tako je u vise mahova i porucivala pesme za mene... Ona je volela narodnjake, tako da je  cesto to bio njen izbor, dok sam ja vise volela pop muziku, generalno gledano "zabavnu".
 I dok je meni bilo sve jedno na kom jeziku pevac peva, neki nisu podnosili ni jedan jezik do  srpski. Ja sam u tome videla licno ogranicenje, ili zatvorenost da primimo poruku od nekog  coveka, bez obzira na nacin na koji nam on/ona to saopstava. 
 Bilo je dovoljno da slusam srcem i razumela bih receno. Zato sam i volela Evroviziju. Srdacan  pozdrav! 
 
  https://www.youtube.com/watch?v=_Z7fCIVCono


u poverenju

Poživela je dugi vek i kroza nas dospela u večnost. Reč je o našoj baki Nadi, koja je bila povučena i bogobojažljiva osoba. Takve je se sećam, takva i danas dani živi u meni. Ona je bila i jest dovoljno odvažna da prećuti onim Nišlijama, da istrpi to što drugi misle da nje više nema. Njoj je jedino bitno to uverenje da Boga ima i biće, i da Višnja pravda biće zadovoljena u svoje vreme. Nije važno to što nije onako kako bi mi ljudi priželjkivali, već onako kako Onaj koji živi na nebesima uredi. Zato se i molila da bude Njegova volja, a ne njena, jer je ona oduvek bila svesna svoje ljudske slabosti, kao i slabosti svojih bližnjih. Stoga je i snosila one slabe, i podnosila one jake.

Njeno dejstvo je tiho i bez glasa, i jedino tako je i uspevala da ostvari izreku: “Nada umire poslednja”. Medjutim, bila je dovoljno mudra da oprosti svima dužnicima svojim i na taj način obezbedi sebi spasenje kroz ljubav.

Iza nje je ostao zapis, koji je ostavila po duhovnoj spoznaji pre nego što nas je telesno napustila: “Sveti Randjo vadi dušu!” Onda niko od nas nije mogao razumeti šta je značila ta poruka. U naše vreme bi se već mogo naći neko ko bi ispravno primio signal iz “prošlosti”.

Po saslušanju smo se raspitivali kod ostalih bližnjih: šta bi to moglo bit? Onda nam je Nana objasnila da je Nada govorila o Arhandjelu Mihailu, vojskovodji vojske nebeske, koji revnuje Gospodu Bogu našemu.

Ova spoznaja nas je odvela dotle da smo se molili: učmale duše naše osveti ognjem revnosti tvoje, da bismo budne savesti uvek radosno služili zajedničkom Gospodu našem, svesrdno se ugledajući na tebe, bezgrešnog i svetog brata našeg u Hristu Isusu. Amin.


Oбновнљeњe xрaмa cвeтог Гeoргиja

 

O cвeти вeлико мученичe Гeoргиje,

 

посети cрцa нaшa о прaзнику oвoм.

Уђи у cвaку душу која иштe царcтво небесно,

која тражи правде, љубави и истинe Божије,

 

и уништи аждаху коja наc вучe y пакао. Aмин.


O ƂУДИ ƂOГ C НАМА!

 

Дaj ми  Господe дa волим свaког ближњeг,

cвaког кao ceбe свaгдa

и дa ce ни због чeгa нa њeгa нe срдим

и  дa нe служим ђaволу!

Дaj ми  дa рacпнeм cвоje caмољубљe,

гордост, користољубљe, мaловeрje

и другe стрacти!

Heкa нaм имe будe мeђусобнa љубaв,

вeруjмo и нaдajмo ce дa je зa cвe нac Господ cвe,

нe жaлocтимo и нe узнeмирaвajмo ни због чeгa!

Tи, Ƃoжe нaш, буди jeдини Ƃoг cрцa нaшeг

и ocим Teбe никo и ништa нeкa нaм Ƃoг нe будe!

A ми прeбивajмo y jeдинcтву yзajaмнe љубaви,

кao штo приличи oнимa коje љубe yиcтину.

Cви коjи нac jeдни oд дрyгиx oдвajajy

и одлучуjy oд љубaви,

нeкa бyдy oд нac прeзрeни

кao прax, кojи ce гaзи.

Heкa тaко будe! Aмин!


Zavere

Moj nastavnik fizike i hemije je verovao u teoriju zavere! Govorio nam je da je dobro jesti bombone od višnje.. I da su devojčice prave guske, a dečaci ni manje ni više “marsovci”! Čudno za nekog ko se bavi zemljanim elementima da “odluta” na Mars. Medjutim, njemu kao dečaku to nije smetalo. Radovao se da vidi da guske lete na jug, a da se s proleća “vraćaju”. Živi bili i videli


Sa verom i nadom na spasenje

Ljubljeni brate u Hristu,

 molim te procitaj dvadeset osmu glavu iz KNJIGA O JOVU.

 Da se najpre drzimo Ljubavi Gospodnje i ljubavi prema bliznjem!

 A onda da vrsimo i svih ostalih deset zapovesti!

 Ako ugledate onog ciji su obrazi rumeni kao jabuka, Ne Jedite Ga ocima!

 Molim vas oprostite na mnogim recima. Sa verom i nadom na spasenje

od sestre u Hristu


МОЛИМО ТИ CЕ

ГΩCПОДЕ ИCУCЕ ХРИCТЕ ИCТИНА НАЈВИША

 РАCВЕТЛИ НАШЕ CУМЊЕ МОЛИМО ТИ CЕ!


Kamen od ugla

Еф. 226 (4:17-25)

Браћо, ово говорим и свједочим у Господу да више не живите као што живе и остали незнабошци у празноумљу своме, 18. помрачених мисли, отуђени од живота Божијега због незнања које је у њима, због окамењености срца њиховога. 19. Они отупјевши предадоше себе разузданости, па чине сваку нечистоту с похлепом. 20. А ви тако не упознасте Христа, 21. ако ли га чусте и у Њему научени бисте, као што и јесте истина у Исусу, 22. да ви одбаците ранији начин живота старога човјека, који пропада у жељама варљивим, 23. а да се обнављате духом ума својега, 24. и обуците се у новога човјека, сазданога по Богу у праведности и светости истине. 25. Зато одбацивши лаж, говорите истину сваки са својим ближњим.

Мк. 53 (12:1-12)

Рече Господ причу ову: Посади човјек виноград, и огради плотом, и ископа пивницу, и сагради кулу, и даде га виноградарима, па отиде. 2. И када дође вријеме, посла виноградарима слугу да прими од виноградара рода виноградскога. 3. А они га ухватише, избише и послаше празних руку. 4. И опет им посла другога слугу; и онога нападоше камењем, и разбише му главу, и послаше га осрамоћена. 5. И опет посла другога, и њега убише; и многе друге, једне избише а друге побише. 6. А он имаше још јединога сина свога, вољенога, па им најзад посла и њега, говорећи: Постидјеће се сина мојега. 7. А виноградари они рекоше међу собом: Ово је насљедник, ходите да га убијемо, и наше ће бити насљедство. 8. И ухватише га, и убише, и избацише га напоље из винограда. 9. Шта ће, дакле, учинити господар винограда? Доћи ће и погубиће виноградаре, и даће виноград другима. 10. Зар нисте читали у Писму ово: Камен који одбацише зидари, он постаде глава од угла; 11. То би од Господа и дивно је у очима нашим. 12. И тражаху да га ухвате, али се побојаше народа; јер разумјеше да за њих говори причу; и оставивши га отидоше.



Светитељ Теофан Затворник - Мисли за сваки дан у години.

Причом о винограду изображена је старозветна Црква и Божије старање о њој. Пошто је новозаветна Црква наследила старозаветну, и на њу се може односити ова прича. И опет, пошто је и сваки Хришћанин такође црква живога Бога, прича се и на њега може применити. Последње је за нас посебно важно. Шта, дакле, представља виноград? Душу, која је примила очишћење грехова, благодат препорода, дар Светог Духа као залог наслеђа вечног Царства, реч Божију, свете тајне, анђела - чувара. Ко су посленици? Свест и слобода. Они примају дарове и дају обећање да се труде око њих и да Господу приносе плодове. Ко су неисправни посленици? Они који xoћe да се користе преимућствима Хришћана, колико им је потребно у спољашњем поретку живота, али неће да Господу приносе достојне духовне плодове. Кога Господ шаље к њима? Савест са страхом Божијим, реч Божију, учитеље и пастире. Њима xoћe да уразуми неисправне. Али, они нећe да се исправе и не oбpaћajy пажњу на њих. Једни их гоне и труде се да заглуше њихов глас, а други иду дотле да и против самог Господа почињу да непријатељствују, одбацујући веру у Њега на разне начине. Крај тога је: Злочинце ће злом смрћу пoгyбити.
 sa strane:
 http://eparhijaniska.rs/eparhijaniska.rs/свакодневна-читања/sveto-pismo/
 1887-петак-седамнаести-по-педесетници


Umivanje

Moj roditelj kršten je u poznim godinama... Mi, njegova najbliža rodbina po telu, iskusili smo njegovo nesrećno stanje i dosta dobro znamo šta znači život bez Boga, to jest po ploti. On je od svoje četrnaeste godine odrastao samo uz jednog roditelja, a potom je dobio “zamenu za oca”. Na žalost, ako su se njegovi domaći i brinuli kako za njega kao telo, nisu se uopšte brinuli za njega kao dušu, jer i na sebe kao obličje Gospodnje behu zaboravili. Tako je takav “život” ostavio strahovitih posledica!

 Moja majka, krštena duša, se odmah po dobijanju prvog deteta duševno razbolela, jer po prirodi stvari “šta ima svetlost sa tamom?” Tako se ona od jedne osobe koju  sa slika pamtim kao nasmejanu, pretvorila u “senku”. Duhovna borba je trajala godinama i trajaće verovatno dok god se sasvim ne izmenimo i ne utvrdimo u Gospodu. Tek kada saznah za reči iz Psalma: “u grehu me rodi mati moja..” tek tada shvatih zašto je ona govorila da smo mi deca kriva za njeno stanje. Meni je iskreno žao što je tako i što mi kao ljudi tek iza tridesete godine postajemo sposobni da razumemo mehanizme rodjenja i umiranja, kao i onog sadržaja koji ispunjava naš boravak u fizickom telu. Mnogi medju nama nisu svesni od kolikog je značaja poznavanje zapovesti Gospodnjih i njihovo drzanje. Moj roditelj je tako ne utvrdjen bio sklon da gleda filmove, da vodi sanjalački život, da veruje u svašta što ljudi govore : čas u ovo, čas u ono, jednom rečju “da se povija kako vetar duva”. A kakav je to tek uticaj imalo na sve nas, i na ženu i na decu! Nismo znali šta je to stabilnost. On je uglavnom bio uznemiren, razdražljiv. Taj svoj nemir je širio svuda naokolo, a to je naročito ostavljalo tragove na nasoj majci. (Zanimljivo je to da su njega ljudi iz sveta rado prihvatali, dok su u njegovoj ženi videli negativca! Tako je to kada ljudi ne poznaju tajnu braka.) Mi, deca smo kršteni i pronalazili smo svoje utočiste što u bližnjima koji su smireni, što lutajući dušom u potrazi za mestom mira. Meni lično je velika uteha što mi je Gospod, hvala Mu i slava, dao suze da umijem dušu kad god osetim pripeku.  Moj rodjeni brat, medjutim nije bio te sreće! Ali, hvala Bogu, i on ima utehu na ovome svetu koji je pun ranjenika..

 Moj roditelj, iako vremešan, dobio je priliku krštenjem da se pokaje za besplodan život i tako nalik Savlu se preobrazi u Pavla, čineći dobra dela onima koji su neznajući zastranili, boraveći u ovom svetu ubedjeni da znaju i mogu. A to je najveća zamka nečastivog kada nas ubedi da mi možemo bez našeg Tvorca i da smo slušajući njega, kao i on (čudovišno) umni i moćni. Tu, u tom pragu leži crv, koji rovari po ljudskim dušama koje su mu to dopustile. Stoga, neki ljudi su nalik kamenu, iz koga poteče izvor suza tek po milosti, kao izraz neobjašnjive ljubavi Božije.

Molim vas, nemojte ni pomišljati da smo mi Hristoljubivi, neki umišljeni ljudi koji nemaju greha... Mi se samo nadamo i molimo da zahvaljujući našoj skrušenosti i pokajanju Bogu moguće da nam oprosti. Neka bude volja Njegova!


Uzeti

Kада је Господ и Спаситељ наш Исус Христос обилазио градове и села и проповедао о царству небеском, свратио је једном и у дом једног житеља Капернаума, и по обичају, и овде проповедао. Скупило се много народа, тако да се до врата дома није могло доћи. Четири човека донесоше узетога који је живео на постељи, да би га видео онај који исцељује сваку болест и сваку немоћ у народу (Мат. 9,35). Али, пошто се нису могли пробити кроз толику масу да би дошли до Христа, они су се са болесником попели на кров куће, открили цреп на крову и, направивши довољно широк отвор за спуштање болесника, спустили овог на носилима пред Самог Господа. Кад Господ виде њихову веру, рече узетоме: Синко, опраштају ти се греси твоји, а затим, како би чудом исцељења на очиглед свију показао неверним књижевницима да је Он Богочовек Који има власт да на земљи опрашта грехе, рече му: Теби говорим: Устани и узми одар свој, и иди дому своме. И уста одмах и узевши одар изађе пред свима(Марко 2,11- 12). Сав народ који је ово чудо видео дивио се и, славећи Бога, сведочио да никада тако нешто није видео. Ето, то је награда Богочовека за веру онима који донесоше узетога!

 А да су га донели овоземаљском лекару, он би без сум - ње сматрао сувишним да обра - ћа пажњу на његове грехе и лечио би га од телесне узетости материјалним а не духoвним лековима. Божански чудотворац, међутим, поступа другачије: телесну узетост он лечи кроз опраштање грехо - ва: Синко, опраштају ти се греси твоји. Зашто тако? Па зато што је душевна узетост, то јест греси, била узрок телесној узетости. Јер, све болести и смрт имају свој почетак у гре - ховној узетости душе људске. И ето, већ много хиљада година грех рађа све болести душе и тела.

 

 Али због чега је света Црква установила да се данас чита јеванђељска прича о узетоме? Свакако због тога што она у свима нама види боле - снике од узетости, то јест од греха, и жели да сви, ради исцељења, похитамо ка Исусу Христу. И тачно је: сви смо ми узети. Сваки наш грех је узе - тост. А да је грех заиста душевна узетост, то је свако од нас на себи осетио. Од сваког греха трпи наше срце, разум отупљује за све духовно, слаби во - ља за добрим делима, оболе вају, да тако кажемо, све основе нашега живота, јер, када оболи срце главни покретач нашег живота тада болест захвата целог човека. Због тога света Црква, знајући како је човеку важна чврстина срца и постојаност на стени вере и Божијих заповести, пева у глас са нама: Утврди, Господе, на стени Твојих заповести, колебљиво срце моје.

 Дакле, ми смо узети. Неки од нас, покренути савешћу, сами схватају своју болест и иду ка Христу да се лече од своје греховне узетости; а другима је на несрећу потребна туђа, искрена помоћ да би схватили своју болест и од свег срца пожелели исцељење од Исуса Христа. Ах! Када би неко и ове људе као онога узетога, довео снагом своје вере и добронамерним саветом у искрену скрушеност пред лицем Самог Господа нашег Исуса Христа, који је на Себе узео наше грехе и болести. Он би таквим људима учинио највећу хришћанску услугу. Много је међу нама оних који су духом узети и којима је заиста неопходна искрена помоћ других. Они су сами толико слаби у вери, толико су своје срце ослабили разноразним страстима, да сами нису способни да учине ни један једини корак у вери и хришћанском животу.

 И шта? Зар међу вама, љубљени, нема таквих људи који би помогли својој немоћној и у вери слабој браћи? Зар међу нама нема искрено верујућих, који би својом животворном вером помогли неверујућим? Зар нема таквих који би уразумили свог брата који живи у незнању и разузданости и посаветовали га да се са искреним покајањем и вером обрати Христу? Браћо, ви који сте слаби у вери и који разуздано и раскалашно живите, реците, да ли бисте желели да се избавите од своје беспомоћне душевне узетости, чији ће крај бити вечно мучење у огњу пакла? Желите ли да паднете пред Самог Исуса Христа и да вас Он исцели? То се лако може остварити. Сваког петка, а ако треба и другим данима, Исус Христос у овом светом храму прима к Себи све оне који су гресима узети и преко свештеника их по вери исцељује. Сваки пут када се грешник искрено каје због својих грехова, Сам Господ му изнутра говори: Синко, опраштају ти се греси твоји. Шта вас спречава да се вером приближите Исусу Христу и од Њега добијете исцељење? Дођите, исцељујте се: пријем сада сви објављујемо током целе Свете Четрдесетнице. Све прима Сам Христос. Свештеници су само сведоци пред њим, посредници између Њега и вас. Само не заборавите, Исусу Христу морате долазити са јасном свешћу о томе да сте ви грешници, да сте без Њега немоћни и мртви душом, морате веровати свим срцем да је Он ваш Творац и Судија, и да само Он има власт на земљи опраштати грехе (Марко 2,10). Не заборавите још и то да је после исцељења од греховне узетости безумно и опасно свесно изазивати нову узетост. Ето, постао си здрав, говори Господ, више не греши, да ти се што горе не догоди! (Јован 5,14).

preuzet deo teksta "Druga nedelja casnog posta Pacista"

sa strane  http://www.crkvasvetogilije.com/


1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13  Sledeći»