Preglednost

Kao dete uopšte nisam dobro podnosila putovanje. Gotovo svaki put bih dobijala mučninu i obavezno bih povraćala. Iza toga bi mi nekako bilo bolje, jedino bi mi ostajao gorak ukus u ustima. I on je posle nekog vremena gubio na snazi i ja bih ostavljala svu težinu sećanja iza sebe, dok bi moj pogled i težnje sezale napred. A onde bih uvek videla nešto lepo i dobro! To ne znači da sve što je predstojalo liči na bajku, ali znači da posle olujnog vremena vazduh je pročišćen i zrači pozitivno. Da i posle kiše i oblačine, biće i sunca, da i nakon snežne mećave, vetar razduva oblake i pojavi se mesec i zemaljska perspektiva se ogrne plaštom zvezdanog neba.

Putovanje koje je izmenilo moju dečiju perspektivu bilo je na relaciji Srbija, tranzit Madjarska, odredište Austrija, prestonica i nazad. Iz mog rodnog mesta smo krenuli kombijem. To je bilo putovanje bez pratnje roditelja i bilo kog od meni poznatih. Onde su me sačekali rodjaci koji su stanovali u sedmom bicirku. Saopstili su mi da je onde tako uredjeno da nema kvartova ili ma(ha)la kao kod nas, već je sve u vidu kruga (nem. cirk). To me je asociralo na one “njihove” koncentracione logore, iako mi nije bilo jasno zašto?! Moj boravak onde je trajao oko tri sedmice, iako je bilo planirano da traje duže. Skraćen je zbog pogoršane situacije u zemlji koju sam napustila.

Kako smo boravili u nekim “starim” zgradama u kojima nije bilo kupatila u okviru stana, već je postao umivaonik u hodniku i zajednički ve ce za stanare na našem spratu, tako sam jedne pozne večeri morala da izadjem zbog menstruacije i uz put sam srela neku stariju gospodju koja se penjala stepenicama i ona me otpozdravila Kris(†) Kot, što je značilo Hrist je Gospod (ili Pomaže Bog). Potvrdila sam (Bog ti pomogo).

Zatim nas je (mene i moju sestru) teča Dača poveo jednog sunčanog, izuzetno vrelog dana, na kupanje i sunčanje kraj Dunava. On se tako zaneo u pripremi ribe i pijuckanju piva da je totalno zaboravio da smo mi maloletnice (14 i 17.godina) i da treba da pazi na nas. Pri tom, mi je moja sestra predložila da legnemo da se sunčamo na neke pontonce izlivene od automobilskih guma. Kako ti ja nisam imala jasnu sliku da to može da preraste u neprijatno iskustvo, prihvatila sam njen predlog, zalegla, i dobrovoljno se kao neko meso za pečenje okretala čas na jednu čas na drugu stranu. To nije trajalo više od sat vremena, ali je crnilo onih guma imalo veliku privlačnu snagu, i sve to je rezultiralo da smo obe izgorele. Teča se uopšte nije uznemirio zbog toga.. Predložio je i nama da pojedemo onu zgotovljenu ribu sa malo hleba i popijemo pivce “za živce”.  Tetka kad nas je videla, uzbudila se jako jer smo bile crvene kao rakovi. Na koži su nam se pojavili plihovi i ličile smo pomalo na onu robu zapakovanu u one pufnaste  kese sa kružićima napunjenim vazduhom; s tim što su naši “kružići” bili napunjeni tečnošću. Naredno jutro nismo mogle da savijemo ni noge ni ruke, jer se koža toliko zategla da nas je sve peklo. Čini mi se da nije tetka primenila kuru od nekoliko dana premazivanja kiselim mlekom, ko zna šta bi bilo sa nama..

U još neisceljenom stanju molila sam je da mi obezbedi prevoz da se vratim kući. Plakala sam zbog promene politike spoljašnjih zemalja prema našoj zemlji, kao i zbog promenjenih prilika nagore u okviru same zemlje. Nisam bila sposobna da shvatim da situacija može da se promeni preko noći! Čika Neša je bio zadužen da me preveze. Čim smo seli u auto osetila sam olakšanje. Radovala sam se što idem kući! Put je dobro proticao, pravili smo nekoliko pauza, što zbog prelaska granica, što da bismo jeli i pili. Sedela sam napred desno uz otvoren desni prozor i gledala preda se. Prosto, tako vozeći se, nije bilo mučnine. A bilo je još nešto: kao da mi je on preneo svoju ljubav prema putovanju i pokazao mi da ne mora sve da bude crno! Pre ulaska u Srbiju, zastali smo u neki gradić i onde popili sok i uzeli pomfrit i još nešto. Madjari nisu znali da govore naš jezik, ali su nas bez problema sve razumeli.


Bez Pogovora

Naša “stop avantura” se dešavala na relaciji Beograd-Kuca. Drugarica i ja smo stopirale, ona crna, ja bela. Kada se zaustavio neki kamion teretnjak, zapitah da li mogu da nas povezu u “našem pravcu”. Oni pristadoše. Kada smo bili nadomak motelu Jerina, oni predložiše da njih dvojica i nas dve popijemo piće.

Prethodno smo drugarica i ja imale dogovor da ona ćuti,a ja da govorim. Ona nije znala najbolje naš jezik, niti je poznavala “jugoslovenske prilike”.. Za srpske pojmove, nas su povezli sumnjivi tipovi albanskog porekla, što nisam umela drugačije da joj objasnim nego pogledom i kroz pesmu.

https://www.youtube.com/watch?v=TFmJ3KLeYIk

Glat smo odbili jer smo mogli da očitavamo da to piće, može da se pretvori u nešto prećutano. Pre nego smo iskoračili iz vozila, ljubazno smo im se zahvalili na vožnji. Oni su nas zamolili da im ostavimo svoj kontakt telefon i ime. Dali smo sebi za pravo da zapišemo na papiru ime Ivana i zapisali izumljen broj telefona. Nismo osećali veliku grizu savest, jer nismo želili ništa loše njima, niti smo voleli da oni nama učine pomenuto. Iako to nije moje ime iz lične karte, na posredan način ono je deo moje ličnosti. 

Vozač i suvozač su prihvatili ceduljicu bez pogovora i nastavili svoju vožnju ka jugu. Zahvaljujući njihovom nevidljivom prisustvu u meni su trajno zapisane reči merdita i ašurim.


Govorila

Tetka Sanina ćerka je stalno iznalazila “svoja” objašnjenja koja su drugoj deci izgledala kao “naučna fantastika. Medjutim, moja malenkost je valjda stoga što je bila mladja od nje preko tri godine, a i zato što je bila sklona da veruje na reč, upijala svaku njenu priču kao sun.er.

Tako mi nije bilo teško da poverujem u vidjenje koju su imali ona i njeni klupski drugovi i drugarice iz razreda: zamislite, pre nego sto je ušao nastavnik u učionicu, neko od učenika je bacio mokar sunger i on se zalepio za plafon i onde se zadržao. Kada je nastavnik ušao sva deca su gledala gore i konačno svojom upornošću navela i njega da vidi da je sundjer na plafonu, istrajan da onamo ostane dok god ima vode u njemu!

Zatim, jednom kada smo bili u sobi te sestre od tetke, na televiziji su puštali muzičke spotove, i ona mi poverila da ja ličim na onu pevačicu. Fizička sličnost je bila gotovo nikakva, ali pesma je govorila i recima i slikom.

https://www.youtube.com/watch?v=xbEkjsGevss

Njene priče su stalno odisale maštovitošću, ali ja je nisam mrzela zbog toga. Njena životna priča nije bila mnogo “slatka”. Nalik je Njegoševom “Gorskom vjencu”: “Čašu meda jošt' niko ne popi, što je časom žuči ne zagrči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju. ”. ŽIVELI!


Ni slikara ni stapica!

Sva deca vole da gledaju crtane filmove, ali to ne znaci da im se sadrzaj pomenutih uvek dopada i da pristaju za njima... Gledala sam mnoge, a poseban utisak je na mene ostavio dugometrazni koji se zove Cudesna suma (1986.) valjda zbog muzike kojom su docarali zivotinjski svet. Ali nije samo to.. dopala mi se i ideja preobrazaja nekog ko je mrzovoljan i zlocudan, u dobrovoljnog i dobrodusnog. To je razlog zasto bih taj crtani preporucila roditeljima danasnjice, jer on objasnjava deci da je ovo svet u kome je potrebno boriti se da bi se sacuvali oda zla. I da u toj borbi ona nisu sama, vec da svi oni koje bismo nazvali deca svetlosti i sinovi/kceri mira ucestvuju i podrzavaju jedni druge, bez obzira na to jesmo li mi toga svesni. Potrebno je cvrsto da  verujemo da imamo uza se andjela cuvara poslanog od Gospoda i da dajemo sve od sebe da sacuvamo ljubav i mir u srcu, dobru volju u duhu.
Tako i mi ziveci ovaj zemaljski zivot imamo pravo da ga obojimo vedrim bojama nase "cudesne sume" i da u svojim bliznjima vidimo ljubazne pomocnike, koji se nekad uplase kao zeke ili jezevi, koji nekad lice na tetka Lili, ili medjeda Matu. Ponekad i da pokazu svojstva nalik Ostrozubu, dabru.  U nasem filmu cak i vrane koje stalno najavljuju dolazecu nesrecu, nisu shvacene kao neka zla bica, vec kao "poslanici" vremena koje svojim graktanjem upozoravaju da odrzimo budnost i strazimo da ne bismo pali u napast.
Nama deci, nijedan jezik nije bio stran, jer nista nismo tvrdo drzali za svoje. Onaj koji smo najpre naucili smo zvali maternji, a sve one druge nacine izrazavanja i opisivanja (s)tvarnosti, bilo slikom bilo recju, smo takodje bili spremni da pojmimo onoliko koliko je u na


O ƂУДИ ƂOГ C НАМА!

 

Дaj ми  Господe дa волим свaког ближњeг,

cвaког кao ceбe свaгдa

и дa ce ни због чeгa нa њeгa нe срдим

и  дa нe служим ђaволу!

Дaj ми  дa рacпнeм cвоje caмољубљe,

гордост, користољубљe, мaловeрje

и другe стрacти!

Heкa нaм имe будe мeђусобнa љубaв,

вeруjмo и нaдajмo ce дa je зa cвe нac Господ cвe,

нe жaлocтимo и нe узнeмирaвajмo ни због чeгa!

Tи, Ƃoжe нaш, буди jeдини Ƃoг cрцa нaшeг

и ocим Teбe никo и ништa нeкa нaм Ƃoг нe будe!

A ми прeбивajмo y jeдинcтву yзajaмнe љубaви,

кao штo приличи oнимa коje љубe yиcтину.

Cви коjи нac jeдни oд дрyгиx oдвajajy

и одлучуjy oд љубaви,

нeкa бyдy oд нac прeзрeни

кao прax, кojи ce гaзи.

Heкa тaко будe! Aмин!


Markov (s)uverenitet

Naša veza je počela negde uoči nove devedeset sedme. Ne sećam se tačno kako je sve to bilo, ali ispričaću ono čega se jasno sećam: trebalo je da zajedno ‘’čekamo godinu’’ pa smo se nalazili oko sedam ispred toplifikacije. Bilo je strašno hladno, a ja zimogrožljivo stvorenje kretoh u punoj zimskoj opremi kao da idemo na kraj sveta zajedno. U torbi sam ponela svečanu večernju toaletu, dok sam na sebi imala duboke muške cipele, pantalone, debelu jaknu I stvari u slojevima, kapu na glavi. Sve u svemu, bila sam spremna za planinarenje koje nas je čekalo, jer je trebalo stići do kuće njegovog druga koja je na brdu, a napolju je duvala košava I bilo oko nule. A kad šibne vetar, imaš osećaj da je temperatura u sigurnom minusu.. nije bilo reči o plusu.. Opet sam kao I obično stigla pre momka, I dok sam ga čekala na onom mrazu u meni se javljala sumnja hoće li uopšte doći I možda će me ostaviti ovde da večno čekam I mrznem sa suzama u očima. Medjutim, nešto u meni se duboko pobunilo protiv sumnje I mračnih misli! Nije mi dozvoljavalo da klonem duhom već me je nagonilo da mislim da će se  SIGURNO pojavi I da ćemo zajedno biti na proslavi. Taj ‘’glas’’ mi nije govorio o kompletnoj budućnosti I razvoju dogadjaja, medjutim uveravao me je da je DOČEK sasvim izvestan I da ćemo Marko I ja provesti neko vreme zajedno.
 
 Tako je I bilo: on se pojavio, uhvatio me za ruku I poveo u pravcu planiranog mesta sastanka. Gore u kući atmosfera nije bila mnogo vedra I svetla. Bitno je da sam promenila odeću I sada definitivno izgledala skladno svome polu, hoću reći ženstveno. Medjutim, kako sam pošteno promrzla bilo mi je hladno jer kuća nije bila zagrejana (u njoj se nije stanovalo, već je služila kao vikendica gde se provodilo vreme kada je toplije). Pokušala sam da taj osećaj hladnoće promenim alkoholnim pićem, ali od samo jedne vodke osećala sam se kao pokošena livada. Društvo se još nije sasvim okupilo, već su ljudi pridolazili po dvoje, troje.. Naše društvo je slušalo rok, neki I hevi metal, tako da se takva muzika I puštala. To je doprinosilo da I naše raspoloženje bude ‘stegnuto’, to jest da ne budemo opušteni I sasvim prijateljski raspoloženi jedni prema drugima. Da budem iskrena, tu sam znala domaćina I njegovog brata I još dvo troje, dok sam ostale videla po prvi put iako ne živimo u velikom gradu, I iako smo približno istih godina. Kako je I moj momak uvidjao da tu u društvu nema ništa od pokazivanja emocija, rešio je da me odvede u neku susednu kuću od nekog drugara radi ljubavisanja.. Nisam imala ništa protiv, premda tada nisam ni shvatala šta on ima na umu sa mnom. Najpre što sam bila mlada, a zatim što sam bila opijena I od pića I od duvana koji se osećao na mestu gde smo bili, a presudno od hladnoće koja je predhodila I koja nas je napolju ponovo dočekala.. LJudi, trebalo je opet otplaninariti po vetru I ledu do te ‘’susedne kuće’’, koja nije bila tu odmah pored, već se do nje trebalo ići bar pet minuta peške. Ponovo je usledilo presvlačenje u ‘’muško odelo’’, a zatim I pažljivo koračanje I hvatanje za usputno granje i šiblje da ne bismo guzicom poljubili tlo. Medjutim, I pored svog mog truda do tog ‘’poljupca’’ je ipak došlo. Neposredno pre nego što smo skrenuli levo u tu uličicu gde je bilo naše odredište, okliznula sam se I bup.. Hvala Bogu, preživala sam I taj pad, ustala I hrabro nastavila dalje.
 
 A u toj kući gde smo došli nije bilo nikog osim nas I nameštaja. Bilo je još hladnije, jer se tu uopšte nije grejalo. Poslednji dan decembra meseca, rekao bi neko I zadnji sati prolazeće godine: nas dvoje baš onako kako smo želeli, ali ja totalno iscrpljena I sasvim suprotno onome što biva u bajci, na poljubac bivam bačena u san! Čak ni ja to nisam mogla da smislim, a pogotovo Marko ne, već samo onaj Urednik koji svima nama dodeljuje uloge kada se predajemo Njegovoj Volji. Moj momak je verovatno bio najpre iznenadjen, a zatim I razočaran. Pustio me je da neko vreme odspavam, “koliko?” ‘ne znam’, ali kada me je probudio, samo mi je razumno saopštio da treba da se vratimo u društvo I obavimo ono radi čega smo se okupili: zajednički dočekamo novu godinu. Kao da je godina, I uopšte vreme imalo neki veći značaj od nas samih, a u stvari smisao je bio u našem ‘sabranju’. Onamo je već vladalo bolje raspoloženje; uskoro smo čestitali jedni drugima ulazak u NOVO i  neispitano, na neki način ulazak u buducnost!  Kako je do tog vremenskog SKOKA došlo, ni mi sami nismo imali pojma, ali smo jednostavno OSEĆALI, da nije kao pre, da smo svi mi nekako drugačiji I da taj nas susret nije bio ‘’slučajan’’ I bez smislen.
 
 Marko I ja smo se vidjali još jedno vreme.. Čak mi je jednom prilikom spasio život kada je neka žena za volanom izgubila kontrolu nad vozilom, jer je bio led na ulici a ona se očigledno uplašila pa je motala čas na levu stranu do kraja, čas na desnu do kraja.. Zahvaljujući njegovoj budnosti, zajedno smo pretrčali najpre sa desne strane na levu stranu  trotoara, a zatim sa leve na desnu I onda su se stvari vratile u prvobitno, SMIRENO stanje. Kako je sve tiho započelo tako smo se I rastali, a on je uskoro započeo vezu sa Bebom. To je doprinelo da I narednu staru godinu zajedno ispraćamo I nanovo zajedno dočekujemo novu!
 


Fur Jamela..

 

  http://sanjaperic.com/2006/03/04/mesec-u-ribama/

   https://www.youtube.com/watch?v=hSjIz8oQuko

   Das ist für Jamela!


Retrogradna VeneRa

Akif me je poslao na jedno putovanje, put ka samoj sebi… premda, nisam morala da podešavam vremensku mašinu na prošli vek, opet je trebalo otići nekoliko godina unazad I sagledati sopstvena dela, mesta okupljanja I mesta rastanka.

To nas je nanovo navelo da pratimo sopstvene tragove po Bežanijskoj kosi, da se sastajemo I rastajemo… To nas je odvelo u vreme kada smo napustili blok šezdeset tri, gde smo stanovali preko puta ‘ideje’ I privremeno se nastanili na brdu, iznad crkve, nekako u blizini dva groblja. Onde smo započeli da učimo masažu što nas je odvelo daleko od otadžbine. Onde smo mogli da čujemo I početne akorde pesme ‘Tamo daleko’, toliko daleko da smo na tren I doživeli svu zbilju tih reči. Hvala Bogu, da je tako bilo I da je prošlo! I koliko god naša stvarnost izgledala idilično na prvi pogled, kada bismo se udubljivali mogli smo da naslutimo da tu nije  onako kako se čini. Eto I zašto: recimo da smo mogli da iz vedra neba začujemo uzvik mujezina koji silinom glasa objavlju da  ‘Bog jeste Višnji’ na arapskom jeziku, dok se neki muški glas sa višeg sprata protivio. Moguće da nije voleo Muslimane, ili mu je zasmetao strani jezik koji nije razumeo. Mene lično se taj glas dojmio veoma, ali me je pomalo uplašilo to vidjenje jer se desilo početkom zime, a nije mi bilo jasno ni to “kako se mujezin može čuti na kosi kad onamo nema nijedne džamije u blizini?!” U toku leta su se projavili novi fantazmi: uprkos mojim pokušajima da razgonim nečiste duhove iz prostorije u kojoj sam radila masažu, bilo je onih koji su bili dosta istrajni u nameri da se tu zadrže koliko duže mogu.

Tako I pored toga što sam s vremena na vreme koristila tamjan, imadoh priliku da vidim I osetim njihovo povremeno prisustvo. Konačno, nisam znala više od muke šta ću pa sam učinila jedino ono što mi je palo na pamet. Tu u dnevnoj sobi je stojala jedna figura koja je predstavljala Djevu Mariju, koja u blagoslovenom stanju I diže ruke ka nebu. U podnožju njenih nogu se nalazila neka posuda nalik školjci, u koju sam usula vodu koliko je više moglo da stane u nju. To nalivanje se desilo u predvečerje; ujutro kada sam ustala vode više nije bilo… Ispostavilo se da je neko bio JAKO žedan.


Prvi avgust u Bosni

To je bilo naše poslednje zajedničko letovanje na moru. Mama, tata, brat I ja obreli smo se po prvi put u ovome veku u Bosni, to jest u Neumu. Naše boravište je bio hotel Sunce. Da li zbog naziva hotela ili nečeg drugog naše letovanje je proteklo bez I jednog oblačnog dana. Zrak je bio prijatan, osećala se so u vazduhu, ali bez previše vlage jer je bilo povetarca. Sladoled od vanile na točenje mi je tada prijao; bio je to moj omiljeni. Koliko god da su nam odgovarali topli I sunčani dani, kada bi se spustilo veče, uživali bismo uz zvuke talasa I zrikavaca u svežini vazduha…

Nismo mi bili na nekom visokom spratu, čini mi se da je bio treći ili četvrti, tek uglavnom smo išli liftom. Bilo ih je dva. Nama deci je bilo zanimljivo sve što je novo. Uživali smo da silazimo stepenicama, a lift nam je dobro došao kada smo rešili da idemo gore! Pre našeg povratka u rodno mesto, u naše sećanje se urezao koncert I narodnih I zabavnih pevača. On se dešavao na terasi hotela u prizemlju, dok smo mi sa našeg sprata slušali, gledali I pravili fotografije. Neda Ukraden nam je svima bila upečatljiva, ne toliko zbog svog pevanja, koliko zbog ‘harizme’. Možda je na to uticalo I to što je sunce bilo avgustovsko, a mesec septembarski! Tek pred sam naš polazak kući imadoh priliku da zajedno sačekam lift sa mojim omiljenim pevačem Merlinom I da se provozamo do sprata na koji smo se uputili. Sve se to odigralo u tišini, bez razgovora I preteranog ushićenja. Ali tišina nije bila mrtva. Kao da se odvijao neki nečujni razgovor, razgovor naših srca. Zbog toga je čini se “I vožnja potrajala”..


Constanca

constanca


Upravo Ojagnjila!

Dok sam vozio kroz Makedoniju motorom spazih stado ovaca. Kad gle jedna ovca se upravo ojagnjila. Savladala su me osećanja I zaustavih vozilo! T o je bilo prvi put da tako nešto doživim I vidim.. Kad se osvrnuh oko sebe spazih tri čoveka obučena u pastirsku odeću I zapitah ih čije je ovo stado?! Na njihovim licima se očitavala blagost, čistota, radost. Pažljivo mi ukazaše da su oni čuvari ovaca koje vidim I da su tu pred mojim očima sabrana tri njihova stada.

Na moje čudjenje odgovoriše smirenjem. Zapitah ih odakle su. Oni pokazase na tri različite strane koje su geometriski naslikane trouglom koji se slio u dolinu, to jest sabrao se. To u mojim očima izazva divljenje, ali opet zapitah: ali kako onda znate koja je ovca čija? Na to mi jedan u ime sve trojice reče: “Ja sam pastir dobri I *znam svoje, I moje mene znaju.”

Da, on ‘’I kad svoje ovce istjera, ide pred njima, I ovce idu za njim, jer poznaju glas njegov.” Na to se u meni javi oduševljenje I osetih da moje srce bije od ljubavi. (jevandj. Jovan 10,1-42)


konušalim

Naša učiteljica turskog nam je stalno govorila “hadi, turkče konušalim”. A to je bio njen poziv nama da koristimo njen jezik I da se tako sporazumevamo. Nažalost, moram da priznam da je ona kao vodolija slaba u predavanju jezika, dok je jednom lavu, njenom zemljaku iz Istanbula, to mnogo bolje išlo.

On je voleo da priča o istoriji I turskom osvajanju Beograda I Srbije, uopšte. On je bio mišljenja da osvajanje zemlje se vrši preko glavnog grada. To je zapravo bio naum onog koji je viši od njega, a on nam je samo ispipavao puls. Medjutim, mi se uopšte nismo uzbudili zbog  sve te priče. Valjda zbog toga što je on već bio oženjen I imao žensko čeljade..

Rekoh mu: “šta se ti sa mnom šetaš po Kalemegdanu I pričaš na turskom, a na srpskom razumem?”

A on mi kaza: znaš, pre nego sam došao amo bio sam u Rusiju I Bugarsku (ne znam gde je bio najpre!)

On mi je ličio na tatinog očuha koji je iznenada preminuo nakon što se vratio sa pecanja. Spopala ga je vrućina jer je bio avgust mesec devedeset prve. I to je sve nekako povezano sa sv. Ilijom. Prosto je osetio nešto u srcu I pružio se koliko je dug u kupatilu.

Iza toga sam ga sanjala da mi se obraća iz groba sav ljutit što sam mu rekla “hej bre!” Ja sam bila spavala u Nišu kada se to dogodilo. Oni mi zato kažu da mi je život mnogo dosadan jer sve “važne I uzbudljive dogadjaje” prespavam. Žao mi je, što me oni tako vide.

 Ili na turskom:             “Korkarim ki takma diši kullanadžaksiniz.”


Dijalog

Upoznali smo se na internetu, više ne pamtim kako. Znam samo da mi je poslao svoju sliku na kojoj je obučen u crvenu košulju/bluzu ili majicu. Kazao je: roditelji su me ostavili kad sam bio mali. Živim sa babom I dedom I njih ljubim. Imam devojku koju sam upoznao preko internet; ona je sa Sri Lanke, a ja iz Indije.

Nisam znala baš geografiju tako da sam morala da pogledam na karti gde se to nalazi. “A čime se baviš?”, pitala sam. Rekao je: “računarima. Ja I moje kolege idemo po kampovima I programiramo.”

“Baš lepo od vas”, mislila sam. “A kako ti je ime?”, zapitah. Rekao je: VENKAT SWARLU.

Nisam se uplašila iako sam videla njegov izraz lika I apetit. Pitala sam ga: šta si u horoskopu? Rekao mi je svoj datum rodjenja, za koji nisam sigurna gde je, ali znam da je sunce u skorpionu a pluton za koji sam tek kasnije čula da je u sazvezdju vage, kao I merkur I uran. A gde je venera, to pojma nisam imala. Valjda  on treba da brine o tome. Ima preko 40 godina!

Onda sam se ja njemu žalila na mog momka koji me je napustio. Pitao je: odakle je?

Rekoh: sa zapadne obale, to je znaš deo Israila.

Pa šta je bilo sa vama?

Rekoh: on me je pitao da se udam za njega dok je bio medju svojima. Pošto su nas delili kilometri on je to učinio telefonom. Jas am telefonski pristala, ali u sebi sam se obratila ljubljenom Bogu našem srcem svojim I mislima rekla:

“Gospode, ako je Volja Tvoja da on I ja budemo muž I žena, da budemo Tebi nalik!”

“Gospode Bože naš, Jedini, Ti znaš sva tri moja lica jer si me takvom stvorio. Ispitaj I u ognju me okušaj! Ako sam drvo I slama da izgorim, ako sam drago kamenje da ostanem kakva Jesam. Tvoja Volja neka bude. Amen.”

Iza toga je sledio rasplet naše priče. Najednom je Israil rešio da se razračuna sa zapadnom obalom I naš Toma zvani blizanac  je zbrisao najpre preko grane u Misir, a zatim za talijansku. Onde su ga žestoko pritegli da radi, nisu mu čak davali ni “puš pauzu”. Tako ti je to kod UJAKA.

Medjutim, jedan dan se javio telefonom: “Ljubice, kaže on meni, gde si?”, I smeje se.

Meni nije bilo do smejanja; briznula sam u plač  jer se nije javljao ko zna od kad.

Kažem ja njemu: “nisi ti sasvim čist.” Smeje se I kaže: “paznaš ti mene.”

“Naravno da te znam. Ja I ne razgovaram sa onima koje ne znam!”

Oprosti, molim te, Venkate, ako sam te suviše ugnjavila svojom pričom. Želja mi je bila da sa što više detalja predstavim moju (ne)sreću.

A onda se moj internet sagovornik zainteresovao što je dalje bilo. Rekoh mu: “ma pusti, onaj moj je laki lažov. Rekao mi je da je u Italiji, a u stvari moja cimerka smederevka mi je otkrila (g)di je.


VreMeje

Tokom mog boravka medju ljudima pozvali su me na dve sahrane; I to se dešavalo nekako jedno za drugim.

Našem školskom drugu Igoru je umro deda. A njega su roditelji napustili, te je I njemu I mladjem bratu on bio zaštitnik I oslonac. Igor je bio čudan dečak. Njega je odlikovalo to što je mogao da pojede muvu, na naše veliko čudjenje. Inače, toj sahrani je prisustvovalo celo naše odeljenje, izuzev onih koji su bili onemogućeni da dodju. Onde sam jasno osetila tugu našeg druga jer je on voleo svoga dedu, ali ukusa I mirisa smrti nisam spoznala, Bogu slava I hvala.

Druga sahrana je iznenadila sve nas. Maričina drugarica iz Žagubice je zbog momka koji ju je kinjio ispila kutiju sa lekovima svoje babe sa kojom je stanovala. Nameravala je tim činom da uplaši tog momka, ali njena namera se nije ostvarila. Njen momak je bio tvrd ili kao neki panj uopšte nije mario za onom što je izgubio. Prosto je nastavio po svom, ne sluteći šta ga čeka na putu.

Baba nije mogla da veruje ‘’šta uradi to dete?!’’ Imala je samo 17 godina. Njeno telo su njeni bližnji ostavili da leži u otvorenom sanduku. Mi, pridošli, smo prilazili I ljubili, ne bi li povratili toplinu njenim hladnim rukama. Opet, tuga I osećaj bola u levom ramenu. Ne sećam se njenog lika. Znam samo da je lepa I da zaslužuje da živi.

Igorovom dedi je pravoslavni sveštenik čitao molitvu za spasenje duše, dok onoj devojci nije hteo da čita jer se tobož samo ubila. A meni je rečeno da su je vodili u bolnicu na ispiranje želuca I da je povratila skoro sve tablete. Kada je došla svesti, kajala se zbog onoga sto je učinila. Nije želela da svojim bližnjima nanese bol. Da je sveštenik I lekar malo bolje pogledao možda bi njeno srce I dalje kucalo.


Plavo

Upozorenje, ovo nije uvod! Ovde se radnja već uveliko odigravala…

Kada sam imala petnaest godina posvadjala sam se sa tatom zato što se nije slagao sa mojim druženjem sa jednom Cigankom. Ne znam da li je vredelo da objašnjavam da ona ima I naše krvi u sebi, ali on onda nije bio spreman da sluša. Mislila sam: kako se naš deda oženio Romkinjom, a tebi smeta što se ja sa jednom družim. On mi je mislima govorio: znaš ona je učiteljica; uči decu..

Dobro, uči decu, mislila sam, ali kako znaš da mene moja drugarica ne uči?

Tata je već bio vremenit I dosta posmatrao svet kroz prizmu materijalnog. Ja tako nisam gledala… I u ljudima koji su palog duha tražila sam ono dobro, ono čisto koje se uprljalo I želela da pomognem u tom čisćenju skladno mojoj snazi I moći. Nisam ti ja bila neko veliki; više nalik mišu koji može da pregrize vreže u koje se lav upetljao, ili palčici koja je spremna I da pomogne lasti.

Tako sam se naljutila na njega kada mi je udario šamar da sam otišla od kuće. Nisam otišla daleko, to on zna, već u kuću njegove majke, jer me od tog ‘’udara’’ nešto vuklo na onamo. Šta je bilo to ‘’nešto’’, tek kasnije sam shvatila. A njegova majka je tada bila pensioner, udovica, sa troje dece I petoro unuka.

Od nas unuka je najviše volela najmladjeg plavokosog dečaka sa plavim očima. Živela sam kod nje oko mesec I po dana, da bi me jednog dana izbacila iz kuće tako što je otišla kod njene prijateljice na kafu, pozvala mog tatu telefonom da dodje po mene I moje stvari. Mene nije obavestila ni o čemu, jer je smatrala da dete ne treba obaveštavati o vlastitim odlukama I da sa detetom ne treba govoriti istinu, već da se sa njim treba samo igrati. Stalno je tvrdila ‘’super smo se slagale ti I ja’’, dok su kod mene te reči izazivale gnušanje. Tada nisam mogla da razumem takvo njeno ponašanje! Mnogo kasnije sam razumela, I to me je nagnalo na plač. Mnogo kasnije kada smo se sreli rekla mi je: ‘’ti mi još nisi oprostila’’.

Jesam, pomislila sam, meni je bilo potrebno da razumem. Ušla sam kao cava, a izašla kao tetrapak. Tek posle nekog vremena sam shvatila da to ona nije izbacivala mene, već one koje je u meni videla: svog dragog I onu učiteljicu. Ona tada nije bila spremna da oprosti njemu brakolomstvo.


1 2 3  Sledeći»