Markov (s)uverenitet

Published on 05/08,2015

Naša veza je počela negde uoči nove devedeset sedme. Ne sećam se tačno kako je sve to bilo, ali ispričaću ono čega se jasno sećam: trebalo je da zajedno ‘’čekamo godinu’’ pa smo se nalazili oko sedam ispred toplifikacije. Bilo je strašno hladno, a ja zimogrožljivo stvorenje kretoh u punoj zimskoj opremi kao da idemo na kraj sveta zajedno. U torbi sam ponela svečanu večernju toaletu, dok sam na sebi imala duboke muške cipele, pantalone, debelu jaknu I stvari u slojevima, kapu na glavi. Sve u svemu, bila sam spremna za planinarenje koje nas je čekalo, jer je trebalo stići do kuće njegovog druga koja je na brdu, a napolju je duvala košava I bilo oko nule. A kad šibne vetar, imaš osećaj da je temperatura u sigurnom minusu.. nije bilo reči o plusu.. Opet sam kao I obično stigla pre momka, I dok sam ga čekala na onom mrazu u meni se javljala sumnja hoće li uopšte doći I možda će me ostaviti ovde da večno čekam I mrznem sa suzama u očima. Medjutim, nešto u meni se duboko pobunilo protiv sumnje I mračnih misli! Nije mi dozvoljavalo da klonem duhom već me je nagonilo da mislim da će se  SIGURNO pojavi I da ćemo zajedno biti na proslavi. Taj ‘’glas’’ mi nije govorio o kompletnoj budućnosti I razvoju dogadjaja, medjutim uveravao me je da je DOČEK sasvim izvestan I da ćemo Marko I ja provesti neko vreme zajedno.
 
 Tako je I bilo: on se pojavio, uhvatio me za ruku I poveo u pravcu planiranog mesta sastanka. Gore u kući atmosfera nije bila mnogo vedra I svetla. Bitno je da sam promenila odeću I sada definitivno izgledala skladno svome polu, hoću reći ženstveno. Medjutim, kako sam pošteno promrzla bilo mi je hladno jer kuća nije bila zagrejana (u njoj se nije stanovalo, već je služila kao vikendica gde se provodilo vreme kada je toplije). Pokušala sam da taj osećaj hladnoće promenim alkoholnim pićem, ali od samo jedne vodke osećala sam se kao pokošena livada. Društvo se još nije sasvim okupilo, već su ljudi pridolazili po dvoje, troje.. Naše društvo je slušalo rok, neki I hevi metal, tako da se takva muzika I puštala. To je doprinosilo da I naše raspoloženje bude ‘stegnuto’, to jest da ne budemo opušteni I sasvim prijateljski raspoloženi jedni prema drugima. Da budem iskrena, tu sam znala domaćina I njegovog brata I još dvo troje, dok sam ostale videla po prvi put iako ne živimo u velikom gradu, I iako smo približno istih godina. Kako je I moj momak uvidjao da tu u društvu nema ništa od pokazivanja emocija, rešio je da me odvede u neku susednu kuću od nekog drugara radi ljubavisanja.. Nisam imala ništa protiv, premda tada nisam ni shvatala šta on ima na umu sa mnom. Najpre što sam bila mlada, a zatim što sam bila opijena I od pića I od duvana koji se osećao na mestu gde smo bili, a presudno od hladnoće koja je predhodila I koja nas je napolju ponovo dočekala.. LJudi, trebalo je opet otplaninariti po vetru I ledu do te ‘’susedne kuće’’, koja nije bila tu odmah pored, već se do nje trebalo ići bar pet minuta peške. Ponovo je usledilo presvlačenje u ‘’muško odelo’’, a zatim I pažljivo koračanje I hvatanje za usputno granje i šiblje da ne bismo guzicom poljubili tlo. Medjutim, I pored svog mog truda do tog ‘’poljupca’’ je ipak došlo. Neposredno pre nego što smo skrenuli levo u tu uličicu gde je bilo naše odredište, okliznula sam se I bup.. Hvala Bogu, preživala sam I taj pad, ustala I hrabro nastavila dalje.
 
 A u toj kući gde smo došli nije bilo nikog osim nas I nameštaja. Bilo je još hladnije, jer se tu uopšte nije grejalo. Poslednji dan decembra meseca, rekao bi neko I zadnji sati prolazeće godine: nas dvoje baš onako kako smo želeli, ali ja totalno iscrpljena I sasvim suprotno onome što biva u bajci, na poljubac bivam bačena u san! Čak ni ja to nisam mogla da smislim, a pogotovo Marko ne, već samo onaj Urednik koji svima nama dodeljuje uloge kada se predajemo Njegovoj Volji. Moj momak je verovatno bio najpre iznenadjen, a zatim I razočaran. Pustio me je da neko vreme odspavam, “koliko?” ‘ne znam’, ali kada me je probudio, samo mi je razumno saopštio da treba da se vratimo u društvo I obavimo ono radi čega smo se okupili: zajednički dočekamo novu godinu. Kao da je godina, I uopšte vreme imalo neki veći značaj od nas samih, a u stvari smisao je bio u našem ‘sabranju’. Onamo je već vladalo bolje raspoloženje; uskoro smo čestitali jedni drugima ulazak u NOVO i  neispitano, na neki način ulazak u buducnost!  Kako je do tog vremenskog SKOKA došlo, ni mi sami nismo imali pojma, ali smo jednostavno OSEĆALI, da nije kao pre, da smo svi mi nekako drugačiji I da taj nas susret nije bio ‘’slučajan’’ I bez smislen.
 
 Marko I ja smo se vidjali još jedno vreme.. Čak mi je jednom prilikom spasio život kada je neka žena za volanom izgubila kontrolu nad vozilom, jer je bio led na ulici a ona se očigledno uplašila pa je motala čas na levu stranu do kraja, čas na desnu do kraja.. Zahvaljujući njegovoj budnosti, zajedno smo pretrčali najpre sa desne strane na levu stranu  trotoara, a zatim sa leve na desnu I onda su se stvari vratile u prvobitno, SMIRENO stanje. Kako je sve tiho započelo tako smo se I rastali, a on je uskoro započeo vezu sa Bebom. To je doprinelo da I narednu staru godinu zajedno ispraćamo I nanovo zajedno dočekujemo novu!
 


Comments

Leave a Reply

Dodaj komentar





Zapamti me