Novo godisnje jutro
Published on 05/09,2015
Možda bismo i mogli da živimo kao “sav normalan svet”, pod uslovom da to
jesmo… Ali da pojasnimo situaciju: posto smo dočekali novu godinu, odspavali smo do jutra. Kad
smo mi ustali vlasnici kuće
su već otišli i
zaključali vrata. Niti sam znala zašto su oni tako rano otišli (mi smo ustali oko devet), niti mi je bio
unapred poznat dogovor. Kako grejanja nije bilo, kao ni hrane, čini mi se ničega
osim vode nam nije bilo na raspolaganju, nismo imali ikakve potrebe da se tu
zadržavamo. Kratko smo porazgovarali, zapravo muškarci su to činili,
dok sam ja ćuteci
pratila dešavanja
i saučestvovala, i odlučili da ne izlazimo kroz prozor koji se nalazio
na prizemlju, jer bi on tada ostao otvoren (nismo mogli da ga spolja zatvorimo,
a iznutra je bilo moguće
jedino ako neko ostane u kući a
to nije dolazilo u obzir)… Tako nam je mogućnost
svedena na to da “izadjemo” kroz prozor na prvom spratu i odatle skočimo dole. “Koliko je to metara?”, nisam ti baš vešta
u prosudjivanju toga, a tada tek nisam bila. Svi mi u drustvu smo imali ispod
dvadeset godina, tako da su nam jače
radili bubrezi a manje pamet. Pravi tin ejdžeri!
Sada
kada sagledavam tu situaciju, bilo je moguće
sasvim drugacije urediti stvar, ali onda se u muško rasudjivanje nisam mešala, već
sam samo prihvatila predloženo.
Moja malenkost, kao devojka odevena u muško
odelo i čini mi se pet mojih vršnjaka.. oni su skočili prvi a ja na kraju. Dočekali su me na ruke I ublažili mi “prizemljenost”, dok su se oni docekali
na noge. Olakšavajuća okolnost je možda bio sneg, koga je oko kuće bilo i u visini od trideset santima. Sve u
svemu, prvi deo plana je glat prošao;
mi oduševljeni skokom, vedro smo se prihvatili onoga što sledi. To je bilo prvi put da sam se po ledu
I snegu spuštala
nizbrdo sedeći
na parčetu kartonske kutije! I mogu reći da je bilo zanimljivo iskustvo.. Spustivši se u podnožje
brda imali smo utisak kao da ulazimo u jedan sasvim drugi svet. Od one predjašnje tišine
u pozadini se čuo žagor ljudi koji su razdragani zbog vremenskih
prilika u velikom broju izašli
napolje. Od sve one “prošlogodišnje” hladnoće,
vetra, padavina, kao da nije ostalo
ništa. Vedro jutro se pretvorilo u lep i nasmejan
dan. To je nagovestilo I promene u medju ljudskim odnosima, ako ne kod svih a
ono kod jednog dela “ljudske mase”. Tada nisam znala šta me sve očekuje
iza ugla. Ne znam ni sad, ali
nastojim da pomirljivo prihvatim onaj deo koji ne mogu da menjam, a da promenim
deo koji mi je raspoloživ.