Nema (h)vale

Kada vidi da su njegovi pokušaji da te skoni na zlo ostali bezuspešni, zli duh ide za tobom i hvali te kao čoveka koji u svemu živi bogougodno. ...

Da ne bi upao u zamku koja ti otuda preti, drži svoj um stalno u srcu i uvek budi spreman(a) da odbijaš demonske strele. Stojeći u srcu kao vojskovodja nasred bojnog polja, izaberi mesto za borbu i utvrdi ga. A to je utvrdjenje i naoružanje u ovom slučaju ništa drugo do iskreno i duboko saznanje sopstvenog ništavila, saznanje da si jadan, bogat slabostima, ružnim, nerazumnim, sujetnim i grešnim delima. Kad se tako utvrdiš, ne dopuštaj umu da izlazi iz te tvrdjave, a naročito se uzdržavaj da hodiš po svojim, kako ti se čini plodnim poljima i vrtovima, to jest po svojim dobrim delima. Ako budeš tako čuvao sebe, neće te otrovne strele demonskih hvala raniti. Ako koja i poleti, ti ćeš je odmah primetiti i odbiti. ...

Ma kako da budeš čuvao/la svoj um, on će se stalno otimati i begati. I nije čudo ako u prvom redu bude odlazio onim tvojim delima koja ti se čine da su dobra. Čim um do njih dodje, zli duh ga odmah zarobljava samouverenošću. Um staje na stranu zlog duha i otpočinje i tebe (dušu) da vuče tamo. Čim to primetiš, obrati mu se i reci: "Ti me, eto, hvališ. Dobro, slušam te. Ali pravda zahteva da me hvališ samo za ono što je u mojim delima moje. Za ono što je od Boga i od Njegove blagodati treba hvaliti ne mene nego Boga. Hajde da razmotrimo šta je kod mene i kod tebe ume, naše, a šta je Božije. Po tome što je naše merićemo svoje dostojanstvo i hvalićemo se." ...

Božiji dar je urodjeno saznanje o Tvorcu, Bogu našem. Božiji dar je savest, Božiji dar je žedj za nebeskim životom. Ti, ume moj i nisi moj. Bog mi te je darovao. Nisu moje sile koje delaju u meni, nije moja volja. Nije moje osećanje, nije moje ni telo. Sve je to Bog darovao (sve je to posudjeno). I sam ja nisam svoj već Božiji. Sve to nije razlog za hvaljenje sebe, nego samo za saznanje veličine i težine duga koji leži na nama i straha od odgovora na pitanje koje će nam biti postavljeno: šta smo mi sa sobom i od sebe načinili?

Pogledaj sad na sredstva za održanje života. U nama postoji telesni, duševni i duhovni život. Za svaki od njih postoje naročita sredstva za održavanje i mi ih imamo pri ruci. I njih nismo mi izmislili, nego su dar od Boga. Vazduh, voda, vatra i zemlja sa svim njenim blagom, koje nam se pruža za jelo, odevanje i stanovanje, sve to nismo stvorili mi, nego dobijamo. ...

Sredstva za duševni život, takodje, nisu naša, nego se daju. Bog je stavio u dušu znanje o Sebi i o Svojoj volji u vidu savesti, osenivši i jedno i drugo čekanje blaženog života u večnosti. A to je seme duhovnog života. Ono je posejano u nama onda kada je Bog udahnuo u nas Svoju božansku iskru života. Svaki rodjenjem donosi sa sobom i u sebi to seme koje se razvija i dobija odredjeni oblik od sredine u kojoj živi. Kako je neizmerno blago roditi se medju onima koji žive istinskim duhovnim životom!

Ako je umesno da se ma čime hvalimo, možemo samo kako smo se tim koristili. I to predstavlja naše svadbeno ruho. Da li se hvaliti njim? Nije li bolje  pribojavati se da nam veliki Priredjivač gozbe kad dodje ne kaže: "Vidite kakva je gozba, a kakvo je vaše ruho."

Pogledajmo pažljivije i to ruho. Odeždu duše najpre predstvaljaju naša uverenja (moralno religiozna raspoloženja) i osećanja ukorenjena u njoj, a ne samo dela. A kako su ta raspoloženja i osećanja skrivena, ona retko bivaju povod za taštinu i gordost, dok dela, pošto su vidljiva telesno, bodu oči i skoro nehotice podstiču onoga ko ih čini da hvali sebe, a sved_oke njegovih dela podstiče da ga hvale spolja, što još silnije i dublje ukorenjuje u duši samo_dopadanje i želju da se trubi pred sobom. Zato razgledajmo svoja dela i vidimo da li u njima ima nečega čime bi se mogli slobodno pohvaliti.

Kako naša dela počinju? Stiču se okolnosti i upućuju ovome ili onome, a drugi put dolazi na um da činimo štogod i činimo. Medjutim, sticanje okolnosti nije od nas i ono što nam pada (dolazi) na um, takodje nije naše; neko ubacuje misao (predloge). Dakle, radjanje misli da se učini štogod ne može pri takvom stanju stvari biti povod da čovek hvali sebe. A koliko je dela te vrste? Ako savesno razgledamo, skoro sva redom. Znači, nema čime da se hvalimo.

Ako je moguće hvaliti se, onda možemo samo time da smo mogli ne učiniti , a da smo učinili (izborom). Jer ne znam kako da su snažne unutrašnje i spoljašnje pobude, uvek odlučuje naša volja. No i ta odluka ne biva uvek stvarno dobra. Dobra je samo onda ako se donosi po saznanju i prostom prihvatanju volje Božije (Svevišnje volje).

 

"Kako zli duh i same vrline obraća na štetu"

 NEVIDLJIVA BORBA, NIKODIM AGIORIT


Pri sutni

Nakon dvogodišnjeg samostalnog života mladi par je odlučio na privremeno stanovanje sa ženinim roditeljima. Oni su stanovali u prosečno vremešnoj kući sa dovoljnim brojem soba, u podnožju brda zvanog Tulba. Ne, oni nisu bili sami. Najstarija ćerka im je ostavila na brigu dve devojčice, dok je ona boravila van zemlje na privremenom radu.

Mladi par je imao skoro jednogodišnje dete kad se odlučio za takav korak, pomalo iz lenjosti da pronadje drugi stan za iznajmljivanje, očekujuci da će uskoro dobiti stan od ustanova u kojima su radili. Njihova očekivanja su se i ispunila ali tek nakon tri godine. Do tada su bili sebe prinudili da borave u sobici u jugo istočnom delu kuće. Nije bilo toliko loše. Postojao je dvorišni prostor gde je dete moglo bezbedno da se igra, nisu davali kiriju. Spolja gledano, bilo je u redu. Našli su stariju ženu koja je trebalo da se stara o detetu dok su oni na poslu, tako da su mogli u 'miru' da stiču zemaljsku platu, penzijsko i zdravstveno osiguranje, ugled u drustvu. Naizgled sve po naumu. Ovde se može potegnuti pitanje " Čijem?"

Telesno sasvim zdravi, nisu mogli da shvate otkud te smetnje kod deteta. Ono je od samog rodjenja imalo manjak fizičke energije. Bilo je raslabljeno 'rednjama', a nakon selidbe u 'novi' stan pojavile su se i  smetnje sa disanjem. Kijavice, problemi sa ušima, grlom, gušenja. Kako je žena bila zdravstveni radnik, a sama nije znala o čemu je reč, rešila se da ga odvede na ispitivanja i oni su izmudrovali da je to od tri ale_ergije.

Medjutim, dete je to drugačije doživljavalo. Moglo je da vidi koješta po snu, i štošta po javi. A kako objasniti roditeljima ili bilo kom telesnom poimalacu?! Nije nalazilo nikog u svom okruženju kome je moglo da poveri svoje osećaje i zapažanja. A evo šta se desilo nekom prilikom: roditelji su bili na radnim mestima. U kući su bili prisutni baba, deda i žena koja je čuvala dete. Taj dan je doživelo veliki stres koji su mu ukućani priredili terajući ga na nešto od čega se uplašilo  i tražilo način da pobegne od njih. Imalo je oko tri godine. Odjurilo je u sobu u kojoj se nalazio krevetac, zatvorilo vrata i preprečilo ulaz pomoću vrata od električnog šporeta, koji je tu stajao neupotrebljivan. Ugledali su šta dete čini i na njihovim licima se pojavio strah. Ono nije razumelo '' zašto su se prenerazili". Na vratima od sobe je bilo providno staklo, prekriveno heklanom zavesom kroz koju su mogli da vide unutrašnjost prostorije. Medjutim, ostali su van. Da bi se sklonilo i od neprijatnih pogleda koji su ga pratili u stopu, pobeglo je u krevetac, pokrilo se, zagrlilo jastuk i plakalo. Tako je i usnulo. Pritusnuto bolom, nije mu bilo važno šta će biti dalje. Nije marilo ni za šta. Suze su ga odvele onamo gde se osećalo u istinu bezbedno, smireno i ljubljeno ... u zagrljaj Tvorca.


U ništen je sud bine

Mnogi ljudi smatraju horoskop pri rodjenju za "točak sreće" ili nekakav pokazatelj kakva nam je sudbina, kakve nam se prilike pružaju na putu.

Medjutim, mi koji verujemo u Hrista to jest Reč Božiju podsećamo na svedočenje apostola Pavla gde kaže:

" Nikakva sad nema osudjenja onima koji su u Hristu Isusu i ne hode po telu nego po Duhu.

Jer zakon Duha koji oživljava u Hristu Isusu oprostio me je od zakona grehovnog i smrti.

Jer što zakonu beše nemoguće, jer beše oslabljen (h)telom, posla Bog sina svoga u obličju tela grehovnog i za greh osudi greh u telu, da se pravda zakona ispuni u nama koji ne živimo po telu nego po duhu.

Jer koji su po telu telesno misle, a koji su po Duhu duhovno misle.

Jer telesno mudrovanje smrt je, a duhovno mudrovanje život i mir.

Jer telesno mudrovanje protivljenje je Bogu, jer se ne pokorava zakonu Božijem niti može.

A koji su po telu ne mogu Bogu ugoditi."  (Rimljanima poslanica 8)

Eto, čuli smo kuda vodi mudrovanje telesno i ugadjanje telu.

A oni koji bi hodili uBogi i zBogom oni pronalaze načine da se oslobode uzica koje ih vezuju za zemaljsko i steknu mir u srcu nazvavši se semenom Abrahama.

" To jest, nisu ono deca Božija što su po telu deca (rodjena), nego deca obećanja primaju se za seme." (Rim. 9,8)

Nije zgoreg još da kažemo, da je širok pojam ono što ljudi obično smatraju srećom i da ono što jedan smatra vrhuništem, drugi u tome vidi dno dna. Ili da postavimo pitanje: "čime se sreća kupuje?" jer svi oni koji rado sudeluju u telesnom (materijalnom) svetu osudjeni su da nešto ulože da bi dobili željeno.

I na to dobismo odgovor: " Jer ko hoće svoju dušu da sačuva, izgubiće je; a ako ko izgubi dušu svoju mene radi, naći će je.

Jer kakva je korist čoveku ako sav svet dobije a duši svojoj naudi? Ili kakav će otkup dati čovek za svoju dušu?" (Mat. 16, 25 i 26)


Tren

Trenutno putujemo na kraj velikog grada, u kuću žene koja je primila tako poznatog starca. On nije bio poznat po svojoj neobičnoj sudbini, vec po vidjenju poslednjih godina postojanja sveta i proročanstvima o načinu spasenja i ko se može spasti.

Pri opštem zanimanju za to pitanje, razumljivo je da brata Antonija nije plašila neizvesnost!

Ovako sam razmišljao pred susret s njim: prvi susret. Prednji automobil se zaustavlja, stigli smo. Mala, uredna kuća, a pored kapije nas dočekuje žena sa gostoljubivim osmehom; moji saputnici su joj očigledno dobro poznati, jer se započinju razgovori o zdravlju njihovih žena, o decurliji itd. Zadivljujuće je to da je žena obučena u dovoljno  svetlu haljinu, marama na glavi je uglavnom bela i povezana kao u kuvarice, slobodno pozadi. Očekivao sam crnu haljinu i maramu, veoma mračna i histerična lica (iz nekog razloga se baš to smatra istinskim pravoslavnim likom), a ugledao sam ljude sa osmehom na usnama...

Ujutro sam opet bio u vozilu  i opet putujem, sad već poznatim putem ka starcu. Ista žena me dočekuje na vratima, samo što se sada u njenom pogledu može videti neka tajanstvenost; njen pogled je pogled čoveka koji zna nešto više nego što treba i nego

što drugi znaju...

Negde početkom sedamdesetih, za vreme služenja Božanstvene Liturgije, udostojio sam se prvog vidjenja. A desilo se u to vreme opšte oduševljenje ljudi zapadom i shodno tome gubile su se osobine koje su svojstvene pravoslavnima: skromnost, gostoprimljivost, nesticanje. Sticanje materijalnog se može smatrati najvažnijom karakteristikom "novog" pogleda na svet, jer novac i stvari postaju vredniji od morala i duhovnosti. I ono najstrašnije što se desilo je način života ljudi koji sebe smatraju pravoslavnim hrišćanima i koji veoma često strogo poštuju crkvene obrede, postaju isti kao i mnogobožci koji ih okružuju! Došlo je do takve neskromnosti, težnje za karierom i visokim položajem u društvu. Za decu iz 'verujućih' porodica ne predstavlja duševnu muku stupanje u pionire, kosmomol, partiju. I već imaju 'opravdanje' u rukavu: " A kako ćemo bez toga? Ne živimo u pustinji već medju ljudima. Pa greh, ako tako posmatramo, sve je onda greh, ali pokajaćemo se i u redu je." Takav površan odnos je izazivao strah za samu mogućnost spasenja. Ja sam iščitavao Jevandjelje, a posebno Otkrovenje, jer mi nije davalo mira pitanje o pustinji u koju ljudi treba da beže.

 

                      IZ KNJIGE ''POUKE O POSLEDNJIM VREMENIMA

                                     STARCA ANTONIJA"