Nema (h)vale
Kada vidi da su njegovi pokušaji da te skoni na zlo ostali bezuspešni, zli duh ide za tobom i hvali te kao čoveka koji u svemu živi bogougodno. ...
Da ne bi upao u zamku koja ti otuda preti, drži svoj um stalno u srcu i uvek budi spreman(a) da odbijaš demonske strele. Stojeći u srcu kao vojskovodja nasred bojnog polja, izaberi mesto za borbu i utvrdi ga. A to je utvrdjenje i naoružanje u ovom slučaju ništa drugo do iskreno i duboko saznanje sopstvenog ništavila, saznanje da si jadan, bogat slabostima, ružnim, nerazumnim, sujetnim i grešnim delima. Kad se tako utvrdiš, ne dopuštaj umu da izlazi iz te tvrdjave, a naročito se uzdržavaj da hodiš po svojim, kako ti se čini plodnim poljima i vrtovima, to jest po svojim dobrim delima. Ako budeš tako čuvao sebe, neće te otrovne strele demonskih hvala raniti. Ako koja i poleti, ti ćeš je odmah primetiti i odbiti. ...
Ma kako da budeš čuvao/la svoj um, on će se stalno otimati i begati. I nije čudo ako u prvom redu bude odlazio onim tvojim delima koja ti se čine da su dobra. Čim um do njih dodje, zli duh ga odmah zarobljava samouverenošću. Um staje na stranu zlog duha i otpočinje i tebe (dušu) da vuče tamo. Čim to primetiš, obrati mu se i reci: "Ti me, eto, hvališ. Dobro, slušam te. Ali pravda zahteva da me hvališ samo za ono što je u mojim delima moje. Za ono što je od Boga i od Njegove blagodati treba hvaliti ne mene nego Boga. Hajde da razmotrimo šta je kod mene i kod tebe ume, naše, a šta je Božije. Po tome što je naše merićemo svoje dostojanstvo i hvalićemo se." ...
Božiji dar je urodjeno saznanje o Tvorcu, Bogu našem. Božiji dar je savest, Božiji dar je žedj za nebeskim životom. Ti, ume moj i nisi moj. Bog mi te je darovao. Nisu moje sile koje delaju u meni, nije moja volja. Nije moje osećanje, nije moje ni telo. Sve je to Bog darovao (sve je to posudjeno). I sam ja nisam svoj već Božiji. Sve to nije razlog za hvaljenje sebe, nego samo za saznanje veličine i težine duga koji leži na nama i straha od odgovora na pitanje koje će nam biti postavljeno: šta smo mi sa sobom i od sebe načinili?
Pogledaj sad na sredstva za održanje života. U nama postoji telesni, duševni i duhovni život. Za svaki od njih postoje naročita sredstva za održavanje i mi ih imamo pri ruci. I njih nismo mi izmislili, nego su dar od Boga. Vazduh, voda, vatra i zemlja sa svim njenim blagom, koje nam se pruža za jelo, odevanje i stanovanje, sve to nismo stvorili mi, nego dobijamo. ...
Sredstva za duševni život, takodje, nisu naša, nego se daju. Bog je stavio u dušu znanje o Sebi i o Svojoj volji u vidu savesti, osenivši i jedno i drugo čekanje blaženog života u večnosti. A to je seme duhovnog života. Ono je posejano u nama onda kada je Bog udahnuo u nas Svoju božansku iskru života. Svaki rodjenjem donosi sa sobom i u sebi to seme koje se razvija i dobija odredjeni oblik od sredine u kojoj živi. Kako je neizmerno blago roditi se medju onima koji žive istinskim duhovnim životom!
Ako je umesno da se ma čime hvalimo, možemo samo kako smo se tim koristili. I to predstavlja naše svadbeno ruho. Da li se hvaliti njim? Nije li bolje pribojavati se da nam veliki Priredjivač gozbe kad dodje ne kaže: "Vidite kakva je gozba, a kakvo je vaše ruho."
Pogledajmo pažljivije i to ruho. Odeždu duše najpre predstvaljaju naša uverenja (moralno religiozna raspoloženja) i osećanja ukorenjena u njoj, a ne samo dela. A kako su ta raspoloženja i osećanja skrivena, ona retko bivaju povod za taštinu i gordost, dok dela, pošto su vidljiva telesno, bodu oči i skoro nehotice podstiču onoga ko ih čini da hvali sebe, a sved_oke njegovih dela podstiče da ga hvale spolja, što još silnije i dublje ukorenjuje u duši samo_dopadanje i želju da se trubi pred sobom. Zato razgledajmo svoja dela i vidimo da li u njima ima nečega čime bi se mogli slobodno pohvaliti.
Kako naša dela počinju? Stiču se okolnosti i upućuju ovome ili onome, a drugi put dolazi na um da činimo štogod i činimo. Medjutim, sticanje okolnosti nije od nas i ono što nam pada (dolazi) na um, takodje nije naše; neko ubacuje misao (predloge). Dakle, radjanje misli da se učini štogod ne može pri takvom stanju stvari biti povod da čovek hvali sebe. A koliko je dela te vrste? Ako savesno razgledamo, skoro sva redom. Znači, nema čime da se hvalimo.
Ako je moguće hvaliti se, onda možemo samo time da smo mogli ne učiniti , a da smo učinili (izborom). Jer ne znam kako da su snažne unutrašnje i spoljašnje pobude, uvek odlučuje naša volja. No i ta odluka ne biva uvek stvarno dobra. Dobra je samo onda ako se donosi po saznanju i prostom prihvatanju volje Božije (Svevišnje volje).
"Kako zli duh i same vrline obraća na štetu"
NEVIDLJIVA BORBA, NIKODIM AGIORIT