Tren
Trenutno putujemo na kraj velikog grada, u kuću žene koja je primila tako poznatog starca. On nije bio poznat po svojoj neobičnoj sudbini, vec po vidjenju poslednjih godina postojanja sveta i proročanstvima o načinu spasenja i ko se može spasti. Pri opštem zanimanju za to pitanje, razumljivo je da brata Antonija nije plašila neizvesnost!
Ovako sam razmišljao pred susret s njim: prvi susret. Prednji automobil se zaustavlja, stigli smo. Mala, uredna kuća, a pored kapije nas dočekuje žena sa gostoljubivim osmehom; moji saputnici su joj očigledno dobro poznati, jer se započinju razgovori o zdravlju njihovih žena, o decurliji itd. Zadivljujuće je to da je žena obučena u dovoljno svetlu haljinu, marama na glavi je uglavnom bela i povezana kao u kuvarice, slobodno pozadi. Očekivao sam crnu haljinu i maramu, veoma mračna i histerična lica (iz nekog razloga se baš to smatra istinskim pravoslavnim likom), a ugledao sam ljude sa osmehom na usnama...
Ujutro sam opet bio u vozilu i opet putujem, sad već poznatim putem ka starcu. Ista žena me dočekuje na vratima, samo što se sada u njenom pogledu može videti neka tajanstvenost; njen pogled je pogled čoveka koji zna nešto više nego što treba i nego
što drugi znaju...
Negde početkom sedamdesetih, za vreme služenja Božanstvene Liturgije, udostojio sam se prvog vidjenja. A desilo se u to vreme opšte oduševljenje ljudi zapadom i shodno tome gubile su se osobine koje su svojstvene pravoslavnima: skromnost, gostoprimljivost, nesticanje. Sticanje materijalnog se može smatrati najvažnijom karakteristikom "novog" pogleda na svet, jer novac i stvari postaju vredniji od morala i duhovnosti. I ono najstrašnije što se desilo je način života ljudi koji sebe smatraju pravoslavnim hrišćanima i koji veoma često strogo poštuju crkvene obrede, postaju isti kao i mnogobožci koji ih okružuju! Došlo je do takve neskromnosti, težnje za karierom i visokim položajem u društvu. Za decu iz 'verujućih' porodica ne predstavlja duševnu muku stupanje u pionire, kosmomol, partiju. I već imaju 'opravdanje' u rukavu: " A kako ćemo bez toga? Ne živimo u pustinji već medju ljudima. Pa greh, ako tako posmatramo, sve je onda greh, ali pokajaćemo se i u redu je." Takav površan odnos je izazivao strah za samu mogućnost spasenja. Ja sam iščitavao Jevandjelje, a posebno Otkrovenje, jer mi nije davalo mira pitanje o pustinji u koju ljudi treba da beže.
IZ KNJIGE ''POUKE O POSLEDNJIM VREMENIMA
STARCA ANTONIJA"