Svi sa vezom a 'ja' bezveze
Moja majka je volela da veze… I to je vezenje obuzelo pošto je zatrudnela sa mnom. Za vreme te trudnoće izvezla je dva velika goblena, I to na temu ‘’zima’’ (inače, I moji roditelji I ja smo rodjeni zimi I to u istom mesecu!) I na temu “svirač” gde je prikazano kako troje ljudi sede: muškarac svira a dve ženske osobe slušaju. Možete zamisliti da iako četvoročlana porodica, nas troje živimo zajedno, dok brat živi na drugom mestu…
Medjutim, to vezenje je mnogo složenija rabota nego što se na prvi pogled može pomisliti! Tek ako smo dovoljno smeli I spremni da sagledavamo naš protekli život možemo samo da zavirimo u dubine tog veza koji je neko davno davno osmislio, započeo rad na njemu, dok mi I naši savremenici, izradjujemo deo tog davnašnjeg plana, a delom sami osmišljavamo I radimo na svojoj ‘’predstavi’’.
Danas sam podstaknuta da opišem jedan delić tog životnog mozaika koji nam se dešava I kome ne prestajem da se čudim. Nekim koncima u tkanju budem prijatno iznenadjena, dok nekim mi se savršeno ne dopadaju, čak ih se I stidim I grozim… Stvar za utehu je da ‘’nije sve do mene’’ to jest da nisam ja glavni majstor tog velikog ‘’vezenja’’ pa tako nisam ni glavni odgovorni za sve ono što je snašlo mene I moje bližnje.. Ali kao I svi mi I ja učestvujem, I činim da taj životni goblen bude lepši ili manje lep.
Evo te moje priče: nekada davno kada smo mi deca bili ‘mali’ a naši roditelji ‘veliki’, moji roditelji su se mnogo više I češće posećivali I družili sa svojim rodjacima, najpre rodjenim sestrama I svojim roditeljima. Tako smo se I mi deca družili I zbliživali sa sestrama I braćom od tetaka ( moji roditelji nemaju rodjenu braću). I tako jedna od mojih sestara od tetke po ocu telesnom je imala trenutke svoje prisnosnosti sa mnom. Nismo se često vidjale, već tako jedan put godisnje, katkad I redje. Ona je stanovala u drugom gradu I doživljavala me više kao igračku (mladju sestru), nego kao osobu. Jednom prilikom, nešto je spopalo pa je ona moju glavu doživela vrlo dopadljivo, nešto kao ‘čarobnu lampu’ koju samo treba protrljati I pomisliti želju. Zasto je to tako, ni dan dani ne razumem! Ali nešto se desilo… To ne znači da je ona poželela ‘pravu želju’, niti da taj čin ima sretan zaplet I rasplet, već da nas je to nekako duhom povezalo, I to više nego što je iko od nas mogao da očekuje!
Mnogo godina iza tog dogadjaja, kada sam bila na studijama, upoznajem jednog mladića, mog kolegu sa grupe, koji je godište moje sestre od tetke I to stariji od nje tačno mesec dana. Uslovno rečeno, počinje da mi se naprasno dopada I posle nekoliko nedelja ili da se precizno izrazim oko tri meseca, mi počinjemo vezu. Taj početak veze je ‘pao’ tacno na rodjendan moje rodjake, a da ja to nisam ni bila svesna dok god je veza trajala. Moje zanimanje za tog momka počelo je otprilike u vreme rodjendana moje tetke, to jest tatine sestre. Taj momak me je podsećao na ‘’nekoga’’ a da opet nisam mogla da shvatim u to vreme na koga. Tek kasnije sam skontala da me podseća na mog teču, to jest tetkinog muža, I da mi na neki način sanjamo već otsanjani san… Ono što sam opet uspela da saznam da su moji roditelji prvi put izašli zajedno u kafiću na fakultetu na isti datum kada smo ja I taj momak izašli prvi put zajedno! Naše zabavljanje je trajalo nešto više od četiri godine. Okončalo se kada sam se razbolela. Sve je to od zabave preraslo u nešto vrlo ozbiljno, tako da se stvorio utisak širokog puta koji se sve više sužava I konačno svodi na liniju, koja nastavlja da se poigrava sa nama nalik razigranoj žici na instrumentu koji svira muškarac na vezenom platnu… I moja rodjaka I njena rodjena sestra su ‘srećno’ udate (onoliko srećno koliko to vezeni život ume da usreći) I izrodile su po dve ćerke. Mladja ćerka starije sestre je rodjena na isti dan kada I moj bivši momak, dok starija ćerka druge sestre je rodjena na isti dan kada I majka tog momka… Koliko je onda u životu ‘bez smislenih’ dogadjaja!?, stvar je za sagledavanje. Sve je (ne)vidljivo povezano nitima u boji, koje nam ponekad bude bojazan.