Približavanje
Published on 11/25,2013
Pokušaću ovom prilikom da vam približim jedan
slučaj. To je jedno selo u kome se desih pre nekoliko godina kao predavač
engleskog jezika. Sedište škole bilo je u susednom selu dok je ovamo bilo svega
četiri osnovna razreda koja su pohadjala nastavu upareno prvi i treći, drugi i
četvrti. Svega dva učitelja i moja malenkost koja dolazi jedanput nedeljno da
uči decu. U '' mom'' razredu koji je drugi ima svega četiri djaka. Tako se to
pogodilo te godine, te rode nisu bile raspoložene da donose mnogi porod ljudima
u ovom selu. Tako se to pogodilo te je to bio jedini razred koji podučavah i
jedina godina u kojoj tu boravih.
Sve ovo što pobrojah samo su
tehničke stvari i manje bitne za našu priču od onoga što treba da kažem. Ali
mene su tako naučili, da važne stvari ostavljam za kraj.
Znači ta ''moja'' četiri učenika bili su dve devojčice
i dva dečaka. Devojčice: jedna mršava sitna romkinja sa dugom pletenicom preko
ledja i jedna krupna bucmasta, rumenih obraza i zlatne kose po imenu Andjela. I
jedna i druga bile su tipične za svoju sredinu, spolja gledano sasvim prosečne
i obične. Lako su usvajale gradivo ali isto tako lako i zaboravljale ono što su
čule, tako da im je bilo potrebno mnogo ponavljanje da bi se urezalo u pamet.
Na drugoj strani, dečaci: prvi je bio normalne gradje, bez prekomerne težine,
smedj sa malo okruglijom glavom, dok je drugi bio vitak, plav, svetlog tena i
prodornih plavih očiju, izduženog lica. Gledano po zemaljskoj pameti zvanoj ''
in teli genciji" prvi je bio
mentalno zaostao, na nivou deteta od dve godine iako je imao osam; drugi je bio
nadnaravno bistar i oštrouman, tako da je većinu reči usvajao od prvog
slušanja. Mnoga deca ni na uzrastu od četrnaest ne postižu takvo pamćenje niti
razumevanje stvari.
Medjutim, za razliku od većine odraslih ljudi,
pa i od mnoge druge umne dece, moj djak se nije pravio važan i nastojao da se
uopšte ne izdvaja od ostalih. Gledao je da ga oni prihvate kao jednog od njih
koji se razlikuje samo po daru Božijem, jer '' jedan je Duh a darovi su
mnogi". A oni su ga tako i prihvatali, kao sebi ravnom, kao drugara za
igru, društva za učenje i pomagača. Ali ne nekog nadmoćnog pomoćnika koji se
gordi i sa visine gleda na njih već na nekog ko je njihov '' i sluga i gospodar
istovremeno''.
Za mene je to bilo projavljivanje podobija
Božije kroz čoveka. Tako ja vidim Boga koji je u čoveku i čoveka ubogog (to
jest u Bogu), u ovom slučaju u još nesazrelom čoveku. Ali ne samo pojavljivanje
u jednom, nego u svima, jer se i kaže da je naš Tvorac svuda pristutan i sve
ispunjava! U svima bi se video odraz Gospodnji: i u dečaku koji se provlači
ispod klupa i podražava mačku, i u devojčici koja stidljivo i ćuteći posmatra
svet oko sebe, tražeći iskru smelosti koja će da se useli u nju i učini je kakvom
ona želi da bude, i u devojčici koja je govorljiva i spremna da ispriča ono što
se od nje očekuje kao i ono što je načula od ljudi u selu koji su takvi kakvi
jesu, i u dečaku koji živo sudeluje u svemu: ćutanju, priči, igri, razvoju i
mirovanju. On je tu da podrži sve ono što se dešavalo u nama tih dana... Ta
deca su u meni videla deo sebe, i ja u njima vidim sebe.