Pazimo i rasudjujmo

Pažnja mora da bude u svemu. Pažnja ali I o svemu da se rasudjuje. Jer, Gospod je kazao Isusu Navinu: “Što god preduzimaš, prvo o svemu duboko razmisli.”

 Ako rasudimo I kažemo to (što smo rasudili), mi mislimo da će to da koristi; ali ako budemo kazali (govorili) bez rasudjivanja samo ćemo nekog povrediti I kako nećemo ništa korisno doprineti onda je bolje ćutati. Sve sa rasudjivanjem. Kada se rasudjuje, onda se obraća pažnja. Pažnja je potrebna I za molitvu. Pažnja treba da ide napred, ispred molitve, (treba) da znamo šta tražimo, za šta se molimo.

 Ako se mi čoveku obraćamo sa punom pažnjom, kako li tek treba Gospodu, Životu svome?! Ali smo mi uglavnom naučili da izvrdavamo svoje molitve, čitamo ih iz knjige ili izgovaramo napamet, da ne učestvujemo ni srcem, ni osećanjem, nego pročitamo (izgovorimo), a ne znamo ni šta smo pročitali.  (drugim rečima: dobro je da kada se molimo da učestvujemo srcem, osećanjem, celim bićem a ne samo ustima I umom.)

 DUHOVNE POUKE SRPSKOM NARODU, STARCA TADEJA

 ‘’O  RASUDJIVANJU’’

 


Era mana

U današnje vreme ljudi se plaše da budu sami sa sobom  ili da vode unutrašnji dijalog. A to je sve posledica  toga što su ljudi izmudrovali da je lud onaj koji priča ‘’sam sa sobom’’. I sad kad ‘’ne smeš ‘’ da vodiš razgovor sa sobom da te ne bi kojim slučajem smatrali ludim, ljudi su se okrenuli masovnom  razgovaranju. Ali nije im bilo dovoljno  dobro to da razgovaraju lice u lice, već su neki smišljaci smislili da ljudi razgovaraju preko aparata nazvanih telefoni, kao I preko moderne tehnologije zvane internet. I tako umreženi ljudi vode razgovore, čini se da se sporazumevaju  u nedogled, dok ih moderni trgovci češu po ušima govoreći ‘’slobodno razgovarajte’’.

 A onda da se zapitamo, ko je onda tu lud, onaj koji priča sa sobom I preispituje misli koje mu dolaze na um ili onaj koji nema nikakav ‘’filter’’ već  slobodno dopušta  da se u njegov um uliva neprečišćena ‘’voda’’. I ne samo to… Oni mudraci ovog sveta misle da je znanje I informisanost nešto vrlo važno I da ih drži  ‘’u toku’’. ‘’A kakav je to tok’’ “ Kuda će ih odvesti?”I , da li se zapitaju?

 Nije tu samo novac u opticaju, pa ko vele nećes da slušaš sokoćalo ili nećes da plaćaš telefon… Iole umni ljudi primećuju da mediji nude mnostvo informacija, I da u tom mnoštvu malo što šta ima ikakvu vrednost.  Uglavnom je to neka boja da ti zamaže oči, da sakrije I udalji istinu od onih koji su je željni. I što više informacija uspete da pohranite u um, sve je manja vidljivost a magla sve gušća I veća. To je stoga što sva ta saznanja nisu iz čistog izvora, već ‘’zagadjene reke ili neke ustajale vode”. Kada se čovek napaja iz čistog izvora, onda ima I bistrinu i odiše mirom.


Pi talica

Pre nešto više od šest godina prestala sam da unosim mleko I mlečne proizvode. Moja majka je sledovala za mnom pre četiri godine. Danas smo napravili izuzetak I neku vrstu ogleda. Ona tako reći nije mogla da jede sir, dok sam ja bez problema jela. Ona inače ima ‘’problem’’ da jede onu hranu koju je naučena da jede kao mala I na koju je organizam navikao, dok kod mene to nije tako. Nemam problema da koristim u ishrani bilo koju namirnicu pa makar je videla prvi put… Imam teoriju da kada se mi utelovimo I dodjemo na ovaj svet sve jedemo po prvi put tako da naši roditelji ili staratelji utemeljuju naše sklonosti ka ovome ili onome. Hoću reći da smo rodjeni u bilo kojem drugom delu sveta bili bismo naklonjeni nekim drugim namirnicama, samo bi naša sklonost prema odredjenim ukusima moguće ostala ista. Mada se I ta sklonost menja skladno ljudima koji nas okružuju.

 To bi značilo da ono što mi obično mislimo da  jesmo jeste samo skup sklonosti koje smo pokupili iz okruženja. I to se ne odnosi samo na hranu, vec I naš ukus  prema odeći, obući, načinu govornog izražavanja, načinu kako pokrećemo telo, kako  mislimo, naša zanimanja, pa konačno I kako dišemo…

 Onda se vredi zapitati, ko smo mi zapravo? Ako nismo ono što volimo ili ne volimo, ono što nas privlači ili što nam je odvratno, ako su sve to samo slojevi ličnosti kojim se sakriva ono sto mi zaista Jesmo, ko smo Mi? Šta ako mi nismo ni ta ličnost već je ona samo gradjevina našega uma I duha koji smo stekli?

 Ako mi nismo telo od krvi I mesa, ako mi nismo lice po kome nas naše okruženje prepoznaje I za koje nas obicno drži, ko smo mi? Ako mi ne zavisimo od vrste hrane koje fizičko telo koristi, nego od hrane čulima nepojmljive, onda ko smo? Ako kod većine naroda na ovom svetu (planeti Zemlji) postoji reč koja označava čulima nevidljivo ali ipak postojeće, živo I delujuće biće koje mi u stvari jesmo, onda ostaje da se pitamo, kuda idu oni ljudi koji misle da ‘’jesu ono sto jedu’’ I još na to upozoravaju druge? Ili još bitnije, kuda bi oni da odvedu druge?

 I da dodjemo do zaključka ove pitalice, da nije zaludu dato deset Božijih zapovesti da se izvršuju! Jer one nisu najpre radi propadljivog tela našeg već  radi nas, kao duše, koji smo večni ako ih izvršujemo I uzaslušamo našeg Boga I Tvorca.


Nadahnuće

Nadahnuće me nagonilo da pišem o spoju  “vojnik I slika”. On postoji kao kategorija otkako je vojnika. A kako je došlo do pojave prvog  vojnika?! Moguće baš onda kada su naši pra-roditelji Adam I (K)Eva zagrizli zabranjeni plod I kada se u njima javio osećaj podvojene svesti. Na neki način je došlo do obrazovanja neke opne unutar Čoveka kao duše, koji mu je šaptao da je on ‘poseban’.  Ta misao o posebnosti, o tome da si izdvojen od svega  drugog, rodila je jednu drugu misao I to misao o osvajanju toga drugog što je izvan Čoveka.

 Do pomenutog iskušenja Čovek je bio jedan bez obzira na postojanje muškog I ženskog obličja I imao je predstavu da je sve  živo prožeto Životom koji je I u njemu!  A kada je došlo do razdvajanja (duala), stiglo se I do duela. To bi zapravo  trebalo da znači razlika u mišljenju, neusaglašenost, nemanje osećaja jedinstva. I tu se već  OPREMIO  prvi vojnik koji se još nije rodio u telu, ali je stvoren  u ljudskom duhu. Spreman za sukob, spreman da vidi neprijatelja u drugom (biću, zapravo bilo čemu izvan okvira ljudskog fizičkog tela), spreman da načini ‘svoju’ sliku I da započne boj I osvajanje.

 A šta tu ima da se osvoji?, zapitali bi se. Upravo je reč  o tome da treba da se ponovo osvoji “drugi” čovek I da se uspostavi vlast, to jest prvobitno jedinstvo. Medjutim, slika je vojniku uvek bila prepreka a ne pomoćno sredstvo, onako kako on to misli.  On nacrta mapu (makar samo u svom umu) I pomoću nje hoće da osvaja svet ili bar deo njega. On ponese sliku voljene osobe I hoće da ga ona na tom I takvom putu nadahnjuje I vodi ka pobedi. “Ali pobedi koga I čega?” glasi horor pitanje. On misli da je onaj drugi samo zato što je u drugom telu nešto obavezno izdvojeno od njega, nešto što treba pokoriti, a zapravo njemu jednako izmiče ono “nesagledivo”,  a to je  volja koja se javila prilikom stvaranja dualnosti, volja koja se nikakvom silom do Božijom ne može pokoriti; volja koja traži  Ljubav I samo ona može da je vrati u jedinstvo sa Onim ko ju je I stvorio.

 Oh zar ste vi počeli da verujete vojniku I njegovoj sposobnosti da razradi ‘dobru’ vojnu strategiju I dovede stvari u ‘red’? Ili se nadate da će mu slika, makar ona bila I predstava nekog  Svetog, dati snage I moći  da se uspostavi ‘pravi’ poredak? Nažalost ili na sreću , slike su uvek dovodile u zabludu  I ništa vidljivo  ne pomaže da se čovek vrati na pravi put niti onamo odakle se nekoć  stropoštao. Ono što nama treba da bude putokaz jeste REČ. ‘Ali kako da verujemo u ono što čujemo kada je moguće slagati?’, pitate se. Reč Božiju mi ne možemo izmisliti! Ona dolazi pravo od Njega ili preko proroka kao nadahnuće Duhom Svetim ili je zapisana u Svetom pismu. Opet javlja se sumnja jer mnogi misle da se pismo može krivo tvoriti. Tačno je da se neki zapis može iskriviti, ali ono što je lažno se ne ostvaruje, dok istinita reč  koja je zapisana ili izgovorena obistinjuje se. To je sila Višnjega,  da sve što reče I bude.