RoMan
Čulo se kucanje na vratima. Kada sam otvorila, sa druge strane ugledala sam dva romska dečaka. Onaj majušniji pozdravlja i pita: “El ima nešto?”
Na to ja sve vreme ćuteći, bez reči pozdrava I bez odgovora, zatvaram vrata, uzimam nešto iz fioke u predsoblju I pružam mu. On se zahvalio I otišao. Opet sam ostala nema. Samo naše oči su razmenile srdačne poglede I razišli smo se. A onda, ostadoh u kuhinji “sama” I pomislih kako sam zahvalna onima koji mi pružaju priliku da bez ijedne reči kažem nešto, a da mi pri tom ne zamere I ne pomisle da sam neučtiva I glupa. Nisu svi svi ljudi takvi! Takva su uglavnom deca I po neko od odraslih…
Recimo, moja najduža emotivna veza je trajala četiri godine I nešto.. I za to vreme retko sam ili gotovo uopšte nisam razgovarala sa roditeljima moga momka iako sam sedela sa njima u sobi, za stolom ili bila u njihovom prisustvu. Tek kada smo raskinuli vezu I kada se ukazala prilika, poveo se razgovor izmedju njegovog roditelja I mene. On mi je tada priznao, pošto nije bilo svedoka, znači onako u četiri oka, da je mislio da nisam baš inteligentna ili da ne umem da govorim… Ne zameram mu, jer bi tako pomislila masa ljudi. Takvi su ljudi danas ili je to samo slika onoga što je bilo?! Ne znam.
Medjutim, ovu priču započeh danas ne bili’ ukazala čast mome dedi, maminom roditelju, kraj koga sam odrasla I koji je poživeo do četvrtog jula 2011. Nikada nisam saznala tačan razlog tome, ali on nije progovarao ukoliko ga neko ne bi oslovio I upitao šta. On nikada nikog nije zapitkivao, već je samo slušao šta mu se saopštava. Meni, neverovatno, ali koliko je meni poznato, a to je nekih trideset tri godine moga prisustva u njegovom životu, on je samo odgovarao ljudima I to kratko, sažeto, jednostavno, gotovo sa “da ili ne” ili eventualno, tek neku reč, čisto da sagovornik zna da ga je sasvim saslušao I razumeo. On je inače imao trojicu rodjene braće, od kojih je jedan bio gluv, to jest mogao je on nešto da kaže ali pošto je slabo čuo, ni njegove reči nisu bile jasno izgovarane, pa ga ni svi ljudi nisi mogli shvatiti. Razumeli su ga samo oni koji su to od srca želeli I oni koji su mu bili bliski I svikli na njega takvog kakav je bio. Verujem da je I to doprinelo da deda bude takav kakav je jer je imao nekog s kim je blizak I s kim se sporazumevao gotovo samo očima i srcem. Tako je on čini se zahvaljujući tome mogao da takav odnos razvije I sa nama koji smo dobro čuli i koji smo mogli da mu damo jezičan odgovor. Naš deda je kao i svaki čovek imao I neke nedostatke, da se ne pomisli da je on bio sveta osoba, ali u pogledu toga i krotkosti, poslušnosti je bio ravan andjelima. Zato ovom prilikom ne želim da kažem “neka ti je laka zemlja”, već da izmolim Gospoda da i njega primi medju Svoje i oprosti mu sva njegova sagrešenja. Možda je Bog to “odavno” i učinio!