ReŠ(e)Tka
Još u detinjstvu kuma mi je pričala svakojake priče. Iako ih kao dete ne razumeh, primah ih k znanju i rezah ih u sećanje. Sada prosto znam da narodne priče nisu za vreme, već da preživljavaju nalik mornarima brodolom i produžavaju da deluju u svakom novom naraštaju.
Nije uopšte značajno da li je dvadeset prvi ili sedmi vek, tek reč ne gubi bitku. Prolazni, materijalni oblici se javljaju I tope nalik sunčevoj zraki na zapadu. A reč čak I kad nije na obzorju, ni dok nije na vrhuncu ne gubi na važnosti već strpljivo čeka svoje ostvarenje.
Priča koju imam da podelim sa vama je o osobi koja nestrpljivo čeka Bogojavljanje. Sva je u željama I ne zna koju od njih bi radije da ispuni. Misli da većinu svojih potreba može da nadovolji novcem. Čekajući ponoć uz svetlost goreće sveće jednako mašta šta će sve da uradi kada Bog učini njenu želju ostvarenom. U tom sanjarenju se i približava noć kada se prepliću san i java. Oni se dodiruju ali svaki ostaje ono što jeste. U trenu osoba stojeći kraj prozora shvata da je došlo vreme da se obrati i iskaže što joj je u srcu. U težnji da se približi nebu provlači glavu kroz rešetku na prozoru. Širom otvorenih očiju promatrajući ne bi li ugledala Tvorca neba i zemlje medju svetlucavim zvezdama, izgovori: “Daj mi Bože glavu ko mericu!” Kako je došlo do toga mericu punu para pomeša sa glavom, nije shvatala. Tek Gospod dade iskano, a ta osoba osta zarobljena u okviru rešetke (svojih želja).