Di Je
Govor starijih ljudi, narocito onih manje obrazovanih se u izvesnoj meri razlikuje od onoga sto danas cujemo u medijima i po skolama. Mene i moju generaciju su ucili da oni nepravilno govore i da je ispravan govor onaj koji ucimo u skolama i takozvani knjizevni jezik, onaj koji koriste pisci i pesnici. Oni ko bajagi treba da budu uzor svima nama kako treba govoriti; kao da je govor neki zvuk koji mi ljudi ispustamo na usta kao zivotinje a ne misaoni obrasci koji kao takvi imaju znacenje bez obzira da li ih izgovorimo na ovaj ili onaj nacin. Tako za razliku od ocekivanog '' gde je?'' moji baba i deda bi govorili '' di je?'' I bez obzira na ispusten glas ''G'' i na pretocen samoglasnik E u I, mi deca smo savrseno dobro razumeli sta oni nas pitaju i nismo pravili nikakav problem oko toga. Naprotiv, kasnije kada je moje skolovanje preraslo u ''visine'' shvatih da me je ta jezicka sarenolikost obogatila i navela da sagledavam babilonsko carstvo na jedan drukciji nacin od onog kako vecina ljudi gleda. Blize receno to me je navelo na vidjenje nepregledne sirine i ucinilo da shvatim slojevitost jezika, to jest zaronim u dubine. Tako dodjosmo i do toga ono sto mi zovemo '' rec'' (eng. vrd) ima svoje i duhovno i materijalno oblicje i da se proteze vise od tri dimenzije.