Svedenost
Početak I kraj. Noć I dan. Žena I muž. Sve što postoji možemo svesti na Onog koji je sve stvorio. Dolazimo na ovaj svet, na nekom mestu i u neko vreme. Učimo kako nam zemaljsko telo radi, kako da posredstvom njega živimo u ovoj stvarnosti. Obavljamo koje kakve poslove ovde na Zemlji. I nekog dana dodje vreme da napustimo ovaj svet, ovu stvarnost, i svedemo račune sa onima kojima smo dužni. Šta će nam ostati?
Ništa materijalno ne možemo poneti sa sobom! A da li mi to smatramo bitnim? Strašnim? Nepravednim? Vidite, mene su od malena upućivali na činjenicu da sve stvari sa kojima baratamo dok smo ovde smatram posudama. Kako to? Telo su mi posudili roditelji, kao sto su njima posudili njihovi, a njihovim roditeljima naši preci (predjašnji). Odeću mi posudjuju bližnji: rodjaci, komšije, prijatelji, roditeji po mogućstvu. Za stvari druge vrste koje obično nazivamo pokućstvo važi slično pravilo, premda se ne podrazumeva da svi mi imamo što I drugi imaju. Kuća/stan u posedu nije nešto što je obavezno. Hrana telesna se na početku dobija bez ikakvog fizickog truda, dok se kasnije očekuje naša uključenost (kada za to postanemo sposobni). Tako kao što primećujemo sve na ovom svetu nam je posudjeno! Otud ljudi umeju da kažu da ono što nam se dešava, što nas snalazi ovde jeste sudbina. To su zapravo izvedene reči koje objašnjavaju nas položaj ovde u fizickom svetu. Nešto nam se dodeljuje da bismo mi time raspolagali u cilju služenja Onome koji nas je stvorio i koji nas je i dodelio ovom svetu.
Medjutim, ljudi najčešće ne razumeju stvari onakve kakve jesu, već bi da sve bude po njihovoj volji, to jest onako kako oni hoće. A to često ne biva tako, pa dolazi do razočarenja i drugih loših osećanja. Dešava se i da bude po njihovoj volji, ali ni tada nisu zadovoljni jer osećaju neku nedomestivu prazninu. I ma koliko se oni trudili da tu ‘’prazninu’’ ispune razgovorima, čitanjem nekog štiva, odlascima na putovanja, jedenjem I pijenjem, raznim telesnim uživanjima ne uspevaju u tome. Neki se obraćaju znanstvenicima zvanim doktori I zahtevaju od njih da reše problem (muku). Oni uglavnom nerado priznaju da to je ono što i njih same muči i da svo znanje ovoga sveta ne može to da reši. Da ublaži stanje može, ali problem je i dalje tu makar sakriven iza vela tame.
Opet se vraćamo na pitanja: šta možemo poneti sa sobom? Kako krenuti na put praznih ruku? Ako se samo na tren setimo ljudi I njihovog ponašanja u velikim prodavnicama zvanim ‘mega marketi’, onda možemo samo misliti kako je veliki osećaj praznine koji se pokušava nadomestiti kupovinom raznih stvari kojima ‘prividno’ punimo ruke. U tu ljudsku prazninu je duboko umešana duhovna nečista sila. Ona priča o zalogaju zabranjenog voća ljudima dolazi glave, medjutim govori nam da smo mi duhovna bića stvorena za život večni i da naš život zavisi od suda našeg Tvorca i onoga kako mi raspolažemo darovima koji su nam dati (dosudjeni): najpre duhovni darovi, a na drugom mestu materijalna dobra koja smo stekli. Te duhovne darove mi treba da umnožavamo živeći u ljubavi sa svojim bližnjim, pa i sa svima onima koje srećemo na životnom putu. Od tog umnožavanja zavisi da li ćemo izaći odavde ‘praznih ruku’ ili puni nepropadljivog blaga. Pre nego se slovo alef svede na slovo je spremimo se.