S Oba

Pošto su se ljudi osmelili, rešili su da izgrade sebi  prostor  za stanovanje. Na  početku je taj prostor činila jedna prostorija u koju bi se ljudi sklanjali tokom noći I po lošem vremenu. Medjutim, kako je “vreme” odmicalo, ljudima je “rastao apetit”. Svako je hteo zasebnu sobu, svoj prostor za sklanjanje od nedaća. To nekako navodi na zaključak da ih je bilo više nego na početku!

 I tako, malo po malo, rasle su prve ljudske naseobine u vidu kuća, obrazovana su naselja  zvana sela, a zatim, kako se  gradjenje pojačavalo obrazovani su I gradovi. U današnje vreme imamo već  gustu  infra-strukturu, sa ulicamo po kojima teče  saobraćaj nalik reci od železa pokretanog strujom I praćenoj oblakom naftnog isparenja. Danas, ljudi ne samo da ne koriste kuće I stanove u prvobitne svrhe već u njima često provode veći deo svog ‘vremena’, jer spoljašnja sredina ne nudi mir I spokoj.

 U takvim uslovima zatvorenosti u četiri zida postavlja se pitanje zagušljivosti vazduha. Još se postavlja I pitanje  pro_vetravanja. A jeste li kad pokušali da provetrite neku sobu? I šta se onda dogadja?  Recimo imate dve sobe I kuhinju. I zatvorite vrata jedne sobe I otvorite prozore. U njoj se lepo izmeni vazduh, sav rdjav izadje a ispuni se svežim I mirisnim. Prosto je milina ući u takvu sobu!

 A onda, kako to ne traje večno, zatvore se prozori ili se bar pritvore na kipovanje a otvore se vrata koja je povezuju sa drugim prostorijama. I nekako čudno, ali skoro sav onaj prijatan vazduh odleprša I dopadne drugima, dok se ona soba opet ispuni smradom. Onda provetrimo drugu sobu I kuhinju, a I sa njima bude isto tako. Tek kada ozračimo sve sobe koje su medjusobno  povezane, prilike se izmene.

 Tako je I sa osobama.  Šta vredi to što se jedna čisti, posti telom I duhom ako je sa onima koji se ne napajaju sa izvora “vode žive”?! Tek onda kada je  osoba povezana duhom sa onima koji sebe zrače osećanjima mira, radosti I ljubavi  nazire  se  JeruSalem


Svedenost

Početak I kraj. Noć I dan. Žena I muž. Sve što postoji možemo svesti na Onog koji je sve stvorio. Dolazimo na ovaj svet, na nekom mestu i u neko vreme. Učimo kako nam zemaljsko telo radi, kako da posredstvom njega živimo u ovoj stvarnosti. Obavljamo koje kakve poslove ovde na Zemlji. I nekog dana dodje vreme da napustimo ovaj svet, ovu stvarnost, i  svedemo račune sa onima kojima smo dužni. Šta će nam ostati?

Ništa materijalno ne možemo poneti sa sobom! A da li mi to smatramo bitnim? Strašnim? Nepravednim? Vidite, mene su od malena upućivali na činjenicu da sve stvari sa kojima baratamo dok smo ovde smatram posudama. Kako to? Telo su mi posudili roditelji, kao sto su njima posudili njihovi, a njihovim roditeljima naši preci (predjašnji). Odeću mi posudjuju bližnji: rodjaci, komšije, prijatelji, roditeji po mogućstvu. Za stvari druge vrste koje obično nazivamo pokućstvo važi slično pravilo, premda se ne podrazumeva da  svi mi imamo što I drugi imaju. Kuća/stan u posedu nije nešto što je obavezno. Hrana telesna se na početku dobija bez ikakvog fizickog truda, dok se kasnije očekuje naša uključenost (kada za to postanemo sposobni). Tako kao što primećujemo sve na ovom svetu nam je posudjeno! Otud ljudi umeju da kažu da ono što nam se dešava, što nas snalazi ovde jeste sudbina. To su zapravo izvedene reči koje objašnjavaju nas položaj ovde u fizickom svetu. Nešto nam se dodeljuje da bismo mi time raspolagali u cilju služenja Onome koji nas je stvorio i koji nas je i dodelio ovom svetu.

 Medjutim, ljudi najčešće ne razumeju stvari onakve kakve jesu, već bi da sve bude po njihovoj volji, to jest onako kako oni hoće. A to često ne biva tako, pa dolazi do razočarenja i drugih loših osećanja. Dešava se i da bude  po njihovoj volji, ali ni tada nisu zadovoljni jer osećaju neku nedomestivu prazninu. I ma koliko se oni trudili da tu ‘’prazninu’’ ispune  razgovorima, čitanjem nekog štiva, odlascima na putovanja, jedenjem I pijenjem, raznim telesnim uživanjima ne uspevaju u tome. Neki se obraćaju znanstvenicima zvanim doktori I zahtevaju od njih da reše problem (muku). Oni  uglavnom nerado priznaju da to je ono što i njih same muči i da svo znanje ovoga sveta ne može to da reši. Da ublaži stanje može, ali problem je i dalje tu makar sakriven iza vela tame.

 Opet se vraćamo na pitanja: šta možemo poneti sa sobom? Kako krenuti na put praznih ruku? Ako se samo na tren setimo ljudi I njihovog ponašanja u  velikim prodavnicama zvanim ‘mega marketi’, onda možemo samo misliti kako je veliki osećaj praznine koji se pokušava nadomestiti kupovinom raznih stvari kojima ‘prividno’ punimo ruke. U tu ljudsku prazninu je duboko umešana duhovna nečista sila. Ona priča o zalogaju zabranjenog voća ljudima dolazi glave, medjutim govori nam da smo mi  duhovna bića stvorena za život večni i da naš život zavisi od suda našeg Tvorca i onoga kako mi raspolažemo darovima koji su nam dati (dosudjeni): najpre duhovni darovi, a na drugom mestu materijalna dobra koja  smo stekli. Te duhovne darove mi treba da umnožavamo živeći u ljubavi sa svojim bližnjim, pa i sa svima onima koje srećemo na životnom putu. Od tog umnožavanja zavisi da li ćemo izaći odavde ‘praznih ruku’ ili puni nepropadljivog blaga. Pre nego se slovo alef svede na slovo je spremimo se.