Pozornost!

 

 Brate, ljubljeni u Hristu!

 Kada sam pročitala poruku o “neprestalnoj molitvi” osećala sam potrebu da kažem:

kada sam bila dete, nisam bila u stanju da zapamtim reči molitve Oče, naš; nisam bila sposobna da mnogo pamtim, već mi je bilo potrebno da zadano gradivo dugo ponavljam da bi bilo šta “spoljašnje” doprlo do mene. Pa ni to ponavljanje nije garantovalo da će moja duša da usvoji nešto što joj je neprihvatljivo, tudje! Moja molitva Gospodu Bogu , Ocu našem je išla svojim rečima i otprilike glasila ovako: Molim te Bože, učini da ... ili pomozi da .. Gospod me je uvek čuo i uvek odgovarao na moju molitvu, koja je bila moje obracanje u krajnje skrušenom stanju, klečeći na kolenima, propraćena suzama iz dubine moje duše i od sveg srca. Obraćala bih se isključivo onda kada sam bila apsolutno nemoćna da bilo šta učinim sa svoje strane, to jest u nuždi. Mnogo kasnije sam saznala da jedna od deset Božijih zapovesti glasi: Ne prizivaj uzalud Ime Gospoda Boga svojega.

 U vreme kada sam bila sposobna da shvatim Gospodnje zapovesti, bila sam spremna i da razumem svu njihovu uzvišenost i pravednost. Pre toga, ja nisam bila za to sposobna, i mnogo mi je žao zbog toga. Tek iza svršenih studija sam saznala za pojam “neprestalna molitva”, koju je apostol Pavle primenjivao i savetovao neznabošcima, ali duboko u sebi verujem da je to odraz grize savesti; to jest da naša svest o ogrehovljenosti nas prisiljava da se sećamo svega onoga što smo pogrešili, da ne bismo ponovo srljali. Stoga to neprekidno moljenje u srcu je zapravo vapaj  duha koji je pao da se Gospod smiluje na nas, da nas pomiluje i spase jer se kajemo. Opet verujem da ne postoji odredjena mera za dozivanje Imena Gospodnjeg (već po osećaju stepena ogrehovljenosti), jer sam Gospod kroz sina svoga Isusa Hrista  saopštava:

 A kad se molite, ne govorite mnogo, kao neznabošci; jer oni misle da će za mnoge reči svoje biti uslišeni.

Vi dakle ne budite kao oni; jer zna otac vaš šta vam treba pre molitve vaše.

Ovako dakle molite se vi:

Oče naš koji (je)si na nebesima,

da se sveti ime tvoje;

Da dodje carstvo tvoje;

da bude volja tvoja i na zemlji kao na nebu;

Hleb nas potrebni daj nam danas;

I oprosti nam dugove naše

kao i mi što opraštamo dužnicima svojim;

I ne navedi nas u napast; no izbavi nas oda zla.

Jer je tvoje carstvo, i sila, i slava vavek. Amin.

                                     Mat. 6, 6,13; Luka 11, 2 i dalje.

Srdačan pozdrav od sestre u Hristu 


Preglednost

Kao dete uopšte nisam dobro podnosila putovanje. Gotovo svaki put bih dobijala mučninu i obavezno bih povraćala. Iza toga bi mi nekako bilo bolje, jedino bi mi ostajao gorak ukus u ustima. I on je posle nekog vremena gubio na snazi i ja bih ostavljala svu težinu sećanja iza sebe, dok bi moj pogled i težnje sezale napred. A onde bih uvek videla nešto lepo i dobro! To ne znači da sve što je predstojalo liči na bajku, ali znači da posle olujnog vremena vazduh je pročišćen i zrači pozitivno. Da i posle kiše i oblačine, biće i sunca, da i nakon snežne mećave, vetar razduva oblake i pojavi se mesec i zemaljska perspektiva se ogrne plaštom zvezdanog neba.

Putovanje koje je izmenilo moju dečiju perspektivu bilo je na relaciji Srbija, tranzit Madjarska, odredište Austrija, prestonica i nazad. Iz mog rodnog mesta smo krenuli kombijem. To je bilo putovanje bez pratnje roditelja i bilo kog od meni poznatih. Onde su me sačekali rodjaci koji su stanovali u sedmom bicirku. Saopstili su mi da je onde tako uredjeno da nema kvartova ili ma(ha)la kao kod nas, već je sve u vidu kruga (nem. cirk). To me je asociralo na one “njihove” koncentracione logore, iako mi nije bilo jasno zašto?! Moj boravak onde je trajao oko tri sedmice, iako je bilo planirano da traje duže. Skraćen je zbog pogoršane situacije u zemlji koju sam napustila.

Kako smo boravili u nekim “starim” zgradama u kojima nije bilo kupatila u okviru stana, već je postao umivaonik u hodniku i zajednički ve ce za stanare na našem spratu, tako sam jedne pozne večeri morala da izadjem zbog menstruacije i uz put sam srela neku stariju gospodju koja se penjala stepenicama i ona me otpozdravila Kris(†) Kot, što je značilo Hrist je Gospod (ili Pomaže Bog). Potvrdila sam (Bog ti pomogo).

Zatim nas je (mene i moju sestru) teča Dača poveo jednog sunčanog, izuzetno vrelog dana, na kupanje i sunčanje kraj Dunava. On se tako zaneo u pripremi ribe i pijuckanju piva da je totalno zaboravio da smo mi maloletnice (14 i 17.godina) i da treba da pazi na nas. Pri tom, mi je moja sestra predložila da legnemo da se sunčamo na neke pontonce izlivene od automobilskih guma. Kako ti ja nisam imala jasnu sliku da to može da preraste u neprijatno iskustvo, prihvatila sam njen predlog, zalegla, i dobrovoljno se kao neko meso za pečenje okretala čas na jednu čas na drugu stranu. To nije trajalo više od sat vremena, ali je crnilo onih guma imalo veliku privlačnu snagu, i sve to je rezultiralo da smo obe izgorele. Teča se uopšte nije uznemirio zbog toga.. Predložio je i nama da pojedemo onu zgotovljenu ribu sa malo hleba i popijemo pivce “za živce”.  Tetka kad nas je videla, uzbudila se jako jer smo bile crvene kao rakovi. Na koži su nam se pojavili plihovi i ličile smo pomalo na onu robu zapakovanu u one pufnaste  kese sa kružićima napunjenim vazduhom; s tim što su naši “kružići” bili napunjeni tečnošću. Naredno jutro nismo mogle da savijemo ni noge ni ruke, jer se koža toliko zategla da nas je sve peklo. Čini mi se da nije tetka primenila kuru od nekoliko dana premazivanja kiselim mlekom, ko zna šta bi bilo sa nama..

U još neisceljenom stanju molila sam je da mi obezbedi prevoz da se vratim kući. Plakala sam zbog promene politike spoljašnjih zemalja prema našoj zemlji, kao i zbog promenjenih prilika nagore u okviru same zemlje. Nisam bila sposobna da shvatim da situacija može da se promeni preko noći! Čika Neša je bio zadužen da me preveze. Čim smo seli u auto osetila sam olakšanje. Radovala sam se što idem kući! Put je dobro proticao, pravili smo nekoliko pauza, što zbog prelaska granica, što da bismo jeli i pili. Sedela sam napred desno uz otvoren desni prozor i gledala preda se. Prosto, tako vozeći se, nije bilo mučnine. A bilo je još nešto: kao da mi je on preneo svoju ljubav prema putovanju i pokazao mi da ne mora sve da bude crno! Pre ulaska u Srbiju, zastali smo u neki gradić i onde popili sok i uzeli pomfrit i još nešto. Madjari nisu znali da govore naš jezik, ali su nas bez problema sve razumeli.


Bez Pogovora

Naša “stop avantura” se dešavala na relaciji Beograd-Kuca. Drugarica i ja smo stopirale, ona crna, ja bela. Kada se zaustavio neki kamion teretnjak, zapitah da li mogu da nas povezu u “našem pravcu”. Oni pristadoše. Kada smo bili nadomak motelu Jerina, oni predložiše da njih dvojica i nas dve popijemo piće.

Prethodno smo drugarica i ja imale dogovor da ona ćuti,a ja da govorim. Ona nije znala najbolje naš jezik, niti je poznavala “jugoslovenske prilike”.. Za srpske pojmove, nas su povezli sumnjivi tipovi albanskog porekla, što nisam umela drugačije da joj objasnim nego pogledom i kroz pesmu.

https://www.youtube.com/watch?v=TFmJ3KLeYIk

Glat smo odbili jer smo mogli da očitavamo da to piće, može da se pretvori u nešto prećutano. Pre nego smo iskoračili iz vozila, ljubazno smo im se zahvalili na vožnji. Oni su nas zamolili da im ostavimo svoj kontakt telefon i ime. Dali smo sebi za pravo da zapišemo na papiru ime Ivana i zapisali izumljen broj telefona. Nismo osećali veliku grizu savest, jer nismo želili ništa loše njima, niti smo voleli da oni nama učine pomenuto. Iako to nije moje ime iz lične karte, na posredan način ono je deo moje ličnosti. 

Vozač i suvozač su prihvatili ceduljicu bez pogovora i nastavili svoju vožnju ka jugu. Zahvaljujući njihovom nevidljivom prisustvu u meni su trajno zapisane reči merdita i ašurim.


Govorila

Tetka Sanina ćerka je stalno iznalazila “svoja” objašnjenja koja su drugoj deci izgledala kao “naučna fantastika. Medjutim, moja malenkost je valjda stoga što je bila mladja od nje preko tri godine, a i zato što je bila sklona da veruje na reč, upijala svaku njenu priču kao sun.er.

Tako mi nije bilo teško da poverujem u vidjenje koju su imali ona i njeni klupski drugovi i drugarice iz razreda: zamislite, pre nego sto je ušao nastavnik u učionicu, neko od učenika je bacio mokar sunger i on se zalepio za plafon i onde se zadržao. Kada je nastavnik ušao sva deca su gledala gore i konačno svojom upornošću navela i njega da vidi da je sundjer na plafonu, istrajan da onamo ostane dok god ima vode u njemu!

Zatim, jednom kada smo bili u sobi te sestre od tetke, na televiziji su puštali muzičke spotove, i ona mi poverila da ja ličim na onu pevačicu. Fizička sličnost je bila gotovo nikakva, ali pesma je govorila i recima i slikom.

https://www.youtube.com/watch?v=xbEkjsGevss

Njene priče su stalno odisale maštovitošću, ali ja je nisam mrzela zbog toga. Njena životna priča nije bila mnogo “slatka”. Nalik je Njegoševom “Gorskom vjencu”: “Čašu meda jošt' niko ne popi, što je časom žuči ne zagrči; čaša žuči ište čašu meda, smiješane najlakše se piju. ”. ŽIVELI!


Ni slikara ni stapica!

Sva deca vole da gledaju crtane filmove, ali to ne znaci da im se sadrzaj pomenutih uvek dopada i da pristaju za njima... Gledala sam mnoge, a poseban utisak je na mene ostavio dugometrazni koji se zove Cudesna suma (1986.) valjda zbog muzike kojom su docarali zivotinjski svet. Ali nije samo to.. dopala mi se i ideja preobrazaja nekog ko je mrzovoljan i zlocudan, u dobrovoljnog i dobrodusnog. To je razlog zasto bih taj crtani preporucila roditeljima danasnjice, jer on objasnjava deci da je ovo svet u kome je potrebno boriti se da bi se sacuvali oda zla. I da u toj borbi ona nisu sama, vec da svi oni koje bismo nazvali deca svetlosti i sinovi/kceri mira ucestvuju i podrzavaju jedni druge, bez obzira na to jesmo li mi toga svesni. Potrebno je cvrsto da  verujemo da imamo uza se andjela cuvara poslanog od Gospoda i da dajemo sve od sebe da sacuvamo ljubav i mir u srcu, dobru volju u duhu.
Tako i mi ziveci ovaj zemaljski zivot imamo pravo da ga obojimo vedrim bojama nase "cudesne sume" i da u svojim bliznjima vidimo ljubazne pomocnike, koji se nekad uplase kao zeke ili jezevi, koji nekad lice na tetka Lili, ili medjeda Matu. Ponekad i da pokazu svojstva nalik Ostrozubu, dabru.  U nasem filmu cak i vrane koje stalno najavljuju dolazecu nesrecu, nisu shvacene kao neka zla bica, vec kao "poslanici" vremena koje svojim graktanjem upozoravaju da odrzimo budnost i strazimo da ne bismo pali u napast.
Nama deci, nijedan jezik nije bio stran, jer nista nismo tvrdo drzali za svoje. Onaj koji smo najpre naucili smo zvali maternji, a sve one druge nacine izrazavanja i opisivanja (s)tvarnosti, bilo slikom bilo recju, smo takodje bili spremni da pojmimo onoliko koliko je u na


Za Eliza

 
 Moja drugarica je jako volela da slusa radio i porucuje pesme na razlicitim radio stanicama.  Tako je u vise mahova i porucivala pesme za mene... Ona je volela narodnjake, tako da je  cesto to bio njen izbor, dok sam ja vise volela pop muziku, generalno gledano "zabavnu".
 I dok je meni bilo sve jedno na kom jeziku pevac peva, neki nisu podnosili ni jedan jezik do  srpski. Ja sam u tome videla licno ogranicenje, ili zatvorenost da primimo poruku od nekog  coveka, bez obzira na nacin na koji nam on/ona to saopstava. 
 Bilo je dovoljno da slusam srcem i razumela bih receno. Zato sam i volela Evroviziju. Srdacan  pozdrav! 
 
  https://www.youtube.com/watch?v=_Z7fCIVCono


u poverenju

Poživela je dugi vek i kroza nas dospela u večnost. Reč je o našoj baki Nadi, koja je bila povučena i bogobojažljiva osoba. Takve je se sećam, takva i danas dani živi u meni. Ona je bila i jest dovoljno odvažna da prećuti onim Nišlijama, da istrpi to što drugi misle da nje više nema. Njoj je jedino bitno to uverenje da Boga ima i biće, i da Višnja pravda biće zadovoljena u svoje vreme. Nije važno to što nije onako kako bi mi ljudi priželjkivali, već onako kako Onaj koji živi na nebesima uredi. Zato se i molila da bude Njegova volja, a ne njena, jer je ona oduvek bila svesna svoje ljudske slabosti, kao i slabosti svojih bližnjih. Stoga je i snosila one slabe, i podnosila one jake.

Njeno dejstvo je tiho i bez glasa, i jedino tako je i uspevala da ostvari izreku: “Nada umire poslednja”. Medjutim, bila je dovoljno mudra da oprosti svima dužnicima svojim i na taj način obezbedi sebi spasenje kroz ljubav.

Iza nje je ostao zapis, koji je ostavila po duhovnoj spoznaji pre nego što nas je telesno napustila: “Sveti Randjo vadi dušu!” Onda niko od nas nije mogao razumeti šta je značila ta poruka. U naše vreme bi se već mogo naći neko ko bi ispravno primio signal iz “prošlosti”.

Po saslušanju smo se raspitivali kod ostalih bližnjih: šta bi to moglo bit? Onda nam je Nana objasnila da je Nada govorila o Arhandjelu Mihailu, vojskovodji vojske nebeske, koji revnuje Gospodu Bogu našemu.

Ova spoznaja nas je odvela dotle da smo se molili: učmale duše naše osveti ognjem revnosti tvoje, da bismo budne savesti uvek radosno služili zajedničkom Gospodu našem, svesrdno se ugledajući na tebe, bezgrešnog i svetog brata našeg u Hristu Isusu. Amin.


Oбновнљeњe xрaмa cвeтог Гeoргиja

 

O cвeти вeлико мученичe Гeoргиje,

 

посети cрцa нaшa о прaзнику oвoм.

Уђи у cвaку душу која иштe царcтво небесно,

која тражи правде, љубави и истинe Божије,

 

и уништи аждаху коja наc вучe y пакао. Aмин.


O ƂУДИ ƂOГ C НАМА!

 

Дaj ми  Господe дa волим свaког ближњeг,

cвaког кao ceбe свaгдa

и дa ce ни због чeгa нa њeгa нe срдим

и  дa нe служим ђaволу!

Дaj ми  дa рacпнeм cвоje caмољубљe,

гордост, користољубљe, мaловeрje

и другe стрacти!

Heкa нaм имe будe мeђусобнa љубaв,

вeруjмo и нaдajмo ce дa je зa cвe нac Господ cвe,

нe жaлocтимo и нe узнeмирaвajмo ни због чeгa!

Tи, Ƃoжe нaш, буди jeдини Ƃoг cрцa нaшeг

и ocим Teбe никo и ништa нeкa нaм Ƃoг нe будe!

A ми прeбивajмo y jeдинcтву yзajaмнe љубaви,

кao штo приличи oнимa коje љубe yиcтину.

Cви коjи нac jeдни oд дрyгиx oдвajajy

и одлучуjy oд љубaви,

нeкa бyдy oд нac прeзрeни

кao прax, кojи ce гaзи.

Heкa тaко будe! Aмин!