Podsećanje

Znamo se još od perioda pre osnovne škole, s tim što je naše druženje započelo nekako od drugog razreda. I od tada bile smo jedna duša a dva tela. Iako ne ličimo u fizičkom smislu, bilo je ljudi koji nisu umeli da nas raspoznaju, a to ni meni ni njoj nije bilo jasno u to vreme…

 Po završetku osnovne naši putevi su krenuli da se razilaze. Ona je izabrala gimnaziju, moja malenkost ekonomsku školu. Ona se dosta brzo uklopila u novu sredinu, našla novo društvo, dok meni to nije išlo. Nisam bila uklopiva. Bilo je tu drugara s kojima  bih razmenjivala saznanja, ali malo onih s kojima bih doživela potpuno poverenje I stapanje. Tek kada smo postali malo svesniji I kada smo prvi put doživeli problem kao nešto što mi treba da rešavamo a ne naši stariji, dotakli smo se suštinskih pitanja I po prvi put pomenuli Boga. U njenoj porodici On se nije ni spominjao, pa se samim tim ona opredelila za neverovanje (ateizam). U mojoj porodici se on spominjao, pa sam se nekako spontano, u srcu, odlučila da Mu verujem jer u svom okruženju nisam nalazila na oslonac. Za razliku od mene, za nju su bili tu njeni roditelji s kojima je mogla o svemu da porazgovara, dok ja nisam osećala zasićenost posle bilo kog razgovora sa ljudima, ma kako mi oni bili bliski. Nekako mi je razgovor I poveravanje ljudima stalno donosio nemir, prazninu, glad I zedj za  Onim Savršenim: čistom istinom, potpunim poverenjem, apsolutnom bezbrižnošću I mirom.

 Kada smo bile zajedno, pijući kafu, poveravale smo se jedna drugoj, s tim što je ona ostala zatvorenija u odnosu na mene, koja sam uspevala da ispevam sve dogadjaje iz prethodnog perioda, kao I da joj poverim svoja osećanja koja su se javljala. Ona bi me uvek saslušala, a često umela I da me posavetuje. Medjutim, ona je svoje priče delila I sa roditeljima I sa novim drugaricama tako da nije nalazila za bitno da ih podeli jos I sa mnom. Ispričala bi mi poneku priču iz svog zivota, ono što je smatrala važnim za priču I to bi bilo to. Kada sam prvi put pokusala da razgovaram sa njom o veri I Bogu, njoj je to zasmetalo… Kasnije, gledala je da mi ne dozvoli da Ga uopšte spominjem. Na jednom od naših kasnijih vidjenja, kada smo već bile na kraju studija, skrenula mi je pažnju ovim rečima : ‘’ to me davi’’. Njoj je pominjanje Gospoda toliko smetalo, a sta bi bilo kada bi joj se On priblizio?!

 Tek mnogo kasnije sam shvatila ili mi je otkriveno da što se čovek više udaljuje od Boga I samim tim od istinske Svetlosti, to mu kasnije više smeta ta čista Svetlost. Boli ga I peče, baš kao osetljivu kožu sunce. Možda je još ispravnije reći da ga ne smeta Svetlost sama po sebi, jer ona je dobra, vec zbog vlastite ogrehovljenosti I duševnog pada oseća da mu je teško kada oseti na sebi zrak te Svetlosti. Nekada ima potrebu da plače, oseti nadolaženje osećaja tuge… Nekada postane svestan ljutnje, jarosti, nezadovoljstva koje nosi u sebi. Često postane svestan šta se sve to u duši nataložilo kao kakva prljavština I kamenac… Gospod dopušta čoveku da bude bogat ako on želi istinsko ‘bogatstvo’, ali isto tako dopušta I da on/ona bude uskraćen za  Njega. To je čovekova slobodna volja… Ona je ta koja čoveka I survava do tame najkrajnje.


Posredno i neposredno

Prepodobni Isihije, prezviter Jerusalimski I duboki bogoslov. Učenik svetog Grigorija Bogoslova. Živeo je u petom veku I napisao ovo slavno delo “O trezvenju I molitvi”. Njegove pouke jasno govore kako treba čuvati um od zlih maštanja I trezveno se moliti Bogu, I živeti duhovnim životom, a duhovni život I jeste pravi život. Ostalo je sve stvar.

Stvar je I telo naše; zemlja pozajmljena od zemlje. Zemlja, voda, oganj I vazduh; iz te četiri stvari izgradjeno je telo čovečije. Izgradjeno je ono tako vešto I čudesno, da se ne da izreći ni opisati. Pa ipak je telo samo jedna stvar, nije život; kola, nije putnik; kavez, nije ptica.

Šta je onda život? Sveto Pismo Božje jasno objašnjava to na prvom listu svom. I sazda Gospod Bog čoveka od praha zemaljskoga, I dunu mu u lice duh životni, I posta čovek duša živa.

Znaš li dobro šta označavaju reči posredno I neposredno? Posredno, dakle, od zemlje, stvrorio je Bog telo, a neposredno, od Sebe, udahnuo je u telo duh životni. Tako je čovek postao dušživa. I tako je čovek prividno stvar, ali stvar sa duhom životnim u sebi, koji je neposredno od  Boga Tvorca.

Tim duhom životnim držimo mi ljudi vezu sa samim Stvoriteljem svojim I sa svekolikim nebeskim duhovnim svetom, koji je oko Stvoritelja. Jedan plamičak, koji liči na večni plamen Božanstva. Iako telom gmižemo po zemlji medju insektima, mi smo tim plamenom vezani s najvišim nebesima I večnošću.

Duša živi u telu, neprestano podržavana I oživljavana onim božanskim dahom životnim, to I jeste život čovečiji.

Praktično govoreći: duhovni život jeste naš neprestani trud da se udostojimo onog božanskog daha u nama. Zašto da se trudimo I udostojimo? Zato što je to nama Tvorac darovao od Sebe. Niko od nas nije to ni kupio ni platio, nego nam je to večna Ljubav darovala. Dar se istina ne plaća ničim. Zato je dar, dar. Ali onaj ko prima dar I to tako dragocen kao što je život, mora se bar pokazati dostojan toga dara.

Kako da odgovorimo Bogu ljubavlju na ljubav, I kako da se pokažemo dostojni onog božanskog dara, o tome postoji  velika nauka, koja se naziva duhovnom naukom. To je nauka nad svima ostalim naukama, kao što je I životni dah Božji nad svim stvarima. Ta nauka nije od telesnog čoveka nego od samog Svetoga  Duha Božijega. Darodavac najdragocenijeg dara sam je naučio ljude kako da se udostoje toga dara.

Ako  želiš ući u tu svetlu I slatku nauku, onda marljivo čitaj ovo sveto delo svetog Isihija sveštenomonaha Jerusalimskog, koji nas uči kako se ulazi u duhovni život, I kako se on praktično sprovodi I u Carstvo Božje uvodi.

 

 PREDGOVOR KNJIGE ‘’O SABRANOSTI I MOLITVI’’ ; DOBROTOLJUBLJE  PREPODOBNOG ISIHIJE JERUSALIMSKOG (prevedeno s ruskog)  u izdanju manastira Rukumija, 2000.