SPoznaJa
Naš deda je preminuo ima već tri godine, Bog da mu dušu prosti. A pre neki dan nailazimo na neku ženu koja je poznavala babu I dedu, živela je u njihovom komšiluku.. I ona ružno govori o dedi, te kako je činio ovo te ono, te pitaj ovog iz brdnje male,
te pitaj onog.. oni da potvrde. A ja je gledam, ne znam samo šta će
njoj sve to. Kažem
joj da ja za sve moje godine nisam videla da se on ponašao onako kako ona navodi, mada je moguće I istina
to što
ona kaže. Medjutim, ona uporna pri svojoj priči, misli da ja kao unuče treba da kopam po prošlosti. Konačno,
da je sve to tako I bilo, šta
ko od nas ima od toga?! Hoćemo
li I preminule goniti za ono što
su učinili kao što
se mi ovde gonimo po Zemlji? Silni su koji sebe nazivaju hrišćanima, a da je mali broj medju njima koji Hrista
zaista znaju I koji se mogu nazvati Njegovim! Ne samo da za života na Zemlji ne
praštaju jedni drugima, već bi I na ‘’onom svetu’’ da sude! Zar nisu čuli za oprost? Zar se ne boje da ni njima neće biti oprošćeno
kada se rastanu od propadljivog tela?
Opet
da se vratimo na kazano ‘’izvadi prvo brvno iz svog oka pa onda ukazuj bratu na
trun u oku’’. Ljudima je mnogo LAKŠE da se bave tudjim problemima I greškama, a očigledno
jako TEŠKO da se okrenu sebi I sagledaju šta je u njima samima. Ovde ne bismo krivili
televiziju I medije, već
bismo rekli da je za to zadužena
jedna STRAST koja čoveka vuče u
propast, a to je lenjost. Nekako nisam za to da krivca tražimo u spoljašnjim smetalima I ometalima, iako njih ima veliki
broj. Verujem da je dobro da krivca tražimo
uvek u sebi, a to ne znači da
smo krivi samo mi, već da
je nešto nama PROMAKLO, da nismo stražili kako treba I da se nešto navrzlo na nas. Prosto je neverovatno koliko
ljudi koji su grešni
ne vole da se govori o grehu! A pomeneš
greh I sud Božiji,
oni se razgneve I gledaju da te oteraju od sebe. Eto, I po tome se poznaje ČIJI SMO!