Tunelska vizia
Povremeno lekari naidju na bolesnika sa čudno poremećenim vidom. Ovi bolesnici vide samo uzani deo prostora pred njima! Ne vide ni levo ni desno, ni iznad ni ispod njihovog uskog fokusa. Ne mogu da vide dva susedna predmeta u isto vreme; mogu odjednom da zapaze samo jednu stvar i moraju pokrenuti glavu ako hoće da vide drugi. Oni povezuju ovaj simptom sa gledanjem kroz tunel gde se gledajući ka otvoru može videti samo mali prostor, svetao i jasan. Ne može se otkriti nikakav fizički poremećaj njihovog čula vida. Izgleda kao da oni sami, iz nekog razloga,ne žele da vide više ni dalje, već samo ono pred njima, ono na šta su izabrali da usredsrede pažnju
Drugi važan razlog zbog kojeg su naučnici (znanstvenici, učenjaci) skloni da 'bace dete sa prljavom vodom' jeste taj što oni ne vide dete! Mnogi ne vide dokazanost postojanja Boga. Oni pate od 'tunelskog pogleda', samo nametnutog psihološkog zamračivača koji im onemogućava da opaze carstvo duha.
Medju mnogim uzročnicima tunelskog pogleda raspravljao bih o dva koja proizlaze iz prirode naučne tradicije. Prvi je pitanje metodologije. Na tom pohvalnom insistiranju na iskustvu, tačnom zapažanju i proverljivosti nauka je naglasak stavila na mere. Nešto izmeriti znači iskusiti ga u izvesnoj dimenziji i to u dimenziji u kojoj možemo da učinimo tačno zapažanje koje i drugi mogu da ponove. Upotreba mera omogućila je nauci da napravi ogromne prodore u razumevanju materijalnog univerzuma. Pošto su doživele 'uspeh', mere su postale naučni idol. Rezultat je taj da mnogi naučnici ne samo da su sumnjičavi nego i izravno odbijaju sve što ne može da se izmeri.
Kao da hoće da kažu: 'Ono što ne možemo da (iz)merimo ne možemo znati. Ne vredi brinuti zbog nečega što ne znamo. Ono što je nemerljivo je prema tome nevažno i ne vredi pažnje.' Zbog ovakvog mišljenja mnogi naučnici isključuju iz ozbiljnog razmatranja sve što je neopipljivo ili im se takvim čini, tako i postojanje Boga. Čudan ali uobičajen stav da stvari koje nisu lake za proučavanje ne zaslužuju da se proučavaju, dovodi u pitanje nova istraživanja na samom polju nauke. Jedan od razloga je razvoj izuzetno prefinjenih modela proučavanja. Putem korišćenja tehničke opreme kao što su elektronski mikroskopi, spektro fotomeri i računari, kao i programa i planova u mogućnosti smo da izmerimo sve veći broj pojava koji su pre nekoliko desetina godina bili nemerljivi. Domen naučne vizije se 'širi'. Pošto on tako nastavlja možda će se uskoro reći: ' Nema ništa van granica naše vizije. Ako odlučimo da nešto proučavamo, možemo naći metodologiju kojom ćemo to uraditi.'
Drugi napredak koji nam omogućava da pobegnemo od naučne tunelske vizije jeste skorašnje otkriće nauke o stvarnosti paradoksa. Pre sto godina paradoks je značio grešku naučničkog uma, ali ispitujući fenomene kao što su priroda svetlosti, elektro magnetizam, kvantna mehanika i teorija relativiteta, fizika je sazrela i počela da prihvata da stvarnost jeste paradoksalna. Mistici su nam vekovima kazivali kroz paradokse. Kada smo u stanju da kažemo da je 'čovek istovremeno i smrtan i večan' i to da 'svetlost jestei talas i čestica u isto vreme' onda smo počeli da govorimo tim jezikom. Pošto su naučnici bili uspešni u otkrivanju fizičkih zakonitost, oni su sa njima učinili kao i sa merama. Posledica toga je da sve što se ne može objasniti opšte prihvaćenim prirodnim (fizičkim) zakonima smatra se nestvarnim.
Crkva je bila malo oštrijeg pristupa. Za njene utemeljivače ono što se ne može razumeti i što izlazi iz okvira prirodnih (fizičkih) zakonitosti je čudo, a čuda postoje! Medjutim, sem što to ustvrdjeno njihovo postojanje nije bilo revnosti da se pobliže ispitaju. 'Ona se moraju prihvatiti kao Božija dela.'
.........................................
... prijatelji su mi pričali da su prisustvovali automobilskim nesrećama iz kojih je 'žrtva' izlazila netaknuta iz vozila koje se posle udara nije moglo više prepoznati. Njigova reakcija je bila potpuna začudjenost. 'Kako da to objasnimo? Čistom slučajnošću?' Oni nisu religiozni i bez ikakvog dubljeg razmišljanja su pokušali da shvate ovo iskustvo rekavši: 'Mislim da Bog voli pijanice.' ili 'Još mu nije bilo vreme!' Može se tajnovitost takvih slučajeva pripisati čistoj slučajnosti ili neobjašnjivom obrtu sudbine i ne mora se ići dalje sa ispitivanjem.Ali ako hoćemo da ispitujemo koncept istinkta to neće biti zadovoljavajuće objašnjenje. 'Da li mašinerija poseduje volju da se slomi baš tako da sačuva ljudsko telo koje je unutra i da li ljudsko telo poseduje nagon da u trenutku udara oblik prilagodi konturama slomljene mašinerije?', pitanja su apsurda. Možda bi koncept sinhronosti (isto vremenosti) mogao da pomogne u razjašnjenju. Medjutim, trebalo bi i da ispitamo delovanje ljudskog uma koje zovemo 'nesvesno'.
The Road Less Travelled, M. Sckot Peck (1978)